KOSMOS ISPOD SAČA

Auto-put u srcu

Auto-put koristi mnogo svakoj zemlji, naročito onoj koja može sebi da ga priušti, da se ne prezaduži i možda bude prinuđena da se zbog puta proda u potpunosti, sve dok ne ostane samo ime
122 pregleda 3 komentar(a)
Salvador Dali slika ()novina
Salvador Dali slika ()novina
Ažurirano: 15.02.2019. 01:34h

Ispred kiosk-radnji na magistrali obično na plastičnoj stolici sjedi radnik-vlasnik. 

Te radnje ispred čijeg naziva se često nalazi skraćenica nalik na STR za mnogo porodica sjeverno od Podgorice su jedini izvor prihoda. Egzistencija cijele porodice čiji su članovi nekad radili u fabrikama i rado se sjećaju tog vremena, danas zavisi od tog kioska. Prilika u tim gradovima više ne postoji, uhljebila se odavno jedna ekipa, nema više mjesta ni za guranje u partije. Minimalni prihodi nužni za preživljavanje nažalost zavise od pozicije tih malih radnji koje se nalaze i u suludim uvalinama. Sve zavisi od toga da li će ih vozač na vrijeme primijetiti, da li vozi prebrzo i koliko je voljan da pritisne ručicu za žmigavac baš na tom mjestu.

Vidio sam jednom prilikom sreću na licu gospođe koja brzo ustaje sa plastične stolice jer je primijetila da se parkira autobus ispred njene radnje. Ozareno lice i osmijeh, i to ne fukarski osmijeh karakterističan za Budvu, osmijeh spoznaje da se ukazala dobra prilika za guljenje kože turisti, već je to sreća i spokoj, kratkotrajno rješavanje egzistencije. Većina putnika bili su pripiti planirari, naravno u povratku sa pentranja. Maltretirali su vozača da stane na prvo proširenje i priredi olakšanje i piš-pauzu. Srećom po gospođu, bilo je i mnogo ljudi koji su od nje kupili grickalice, sokove i smokve dok su ostali navodnjavali žbunje. Pomislim da je bilo vrlo moguće da autobus ne stane baš tu, da je slučajnost odredila i udesila da te noći gospođa nešto zaradi. Kad je autobus odlazio ona je mahala. I svi oni mašu ljudima koji trguju nešto kod njih, bilo da je riječ o STRadnji ili kafani, svi ispraćaju putnike i svi, ali baš svi mašu. U tom njihovom nadasve iskrenom činu kombinuju se sjeta i zahvalnost. 

U fenomenalnom džez baru Zvono u Plužinama, mjestu koje odiše energijom i stilom tako da u Crnoj Gori ne postoji bar sa više šmeka, upravo na terasi džez bara se vodila polemika između mještana o izgradnji zaobilaznice. Plužine i zaobilaznica, i kako reče ironično jedan od gostiju, apsurd je praviti zaobilaznicu oko Plužina, grada koji su svi već zaobišli u svakom smislu. 

Dok je to izgovarao sa zvučnika se čula Arsenova pjesma Čekaj me, ali u izvođenju benda Lačni Franz. Dakle, ipak „Čakaj me“. 

Kažu da su u Hrvatskoj sela nakon izgradnje auto-puta postala zabiti. Ranije se dešavalo da ima gostiju, makar da neko zaluta ili mu se pokvare kola. Auto-put ih je za sva vremena odvojio od svijeta, zaobišao ih je svijet. Asfalt koji imaju do svojih pragova pitanje je kad će opet biti obnovljen, jer jednostavno, interesa više nema. 

Auto-put koristi mnogo svakoj zemlji, naročito onoj koja može sebi da ga priušti, da se ne prezaduži i možda bude prinuđena da se zbog puta proda u potpunosti, sve dok ne ostane samo ime. Zato razmišljam o sjenkama koje će baciti taj put i onima koje će zaobići i odvesti u izolaciju. Dajem slobodu sebi da se pitam koliko će tih ljudi što jedva preživljavaju da imaju benifita od tog puta, a tek koliko će moći da uživaju u kotrljanju točkova tim auto-putem. Kojim kolima, kojim gorivom i gdje bi to oni krenuli? Jedino autobusom ka nekoj srećnijoj zemlji sa jednosmjernom kartom u džepu. Naravno, Crna Gora u srcu, i auto-put u njoj.