STAV

Ipak su bili na Trgu!

Uzajamne optužbe vlasti i naroda su sastavni dio života u svakom sistemu i vremenu
1 komentar(a)
Dan pobjede, Foto: Savo Prelević
Dan pobjede, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 22.05.2015. 08:58h

„Svi mi umiremo jednom, a veliki ljudi po dva puta: jednom kada ih nestane sa zemlje, a drugi put kada propadne njihova zadužbina.“ (I. Andrić)

Predsjednik Crne Gore je 70 godina pobjede nad fašizmom slavio u Podgorici, umjesto u Moskvi, čime se pridružio grupi evropskih lidera koji nijesu otputovali na paradu u Moskvu. On i njegovi gosti ipak su bili na Trgu, makar ne bio Crveni. Slavljenici i dvije bine zauzimali su malo parče Trga Republike, dok su iza metalne ograde provirivali potomci crnogorskih i jugoslovenskih boraca i antifašista. Bitno je da je Akademija održana, jer nas „posmatraju“ EU i NATO!

Građani ne jadikuju što nijesu bili u društvu zvanica, ali 9. maj je isuviše značajan datum da bi ga slavili samo odabrani, makar oni bili izabrani predstavnici naroda. Ljubav prema domovini se ne može prenijeti na poslanike niti je rodoljublje stavka u agendi Vlade Crne Gore! Ako se na akdemiju dolazi po pozivu, mogli su je održati u nekoj dvorani, bez metalnih ograda i „neosnovanih“ primjedbi građana. (Njemci su svečanu akademiju održali u njihovoj Skupštini, a Srbi u Sava centru)...

Uzajamne optužbe vlasti i naroda su sastavni dio života u svakom sistemu i vremenu. Nedavno govoreći na otvaranju Festivala investicija i nekretnina u Budvi, predsjednik Vlade Crne Gore je, između ostalog, rekao: „Investicije su osnov razvojnog modela i približavanja nivou razvijenosti EU. Sada smo na nivou 40 odsto evropskog prosjeka. To govori da prethodnih decenija pa i vjekova nijesmo pretjerano predano radili na korišćenju svojih razvojnih resursa, a razvojni resursi su tu....“

U prošlim vjekovima su, nažalost, najviše korišćeni ljudski resursi, jer su Crnogorci ginuli za slobodu, dok je u XX vijeku, pored ogromnih razaranja u dva svjetska rata i zemljotresu, urađeno sasvim dovoljno, s obzirom na stepen razvoja tehnike i tehnologije. Brojni mega-infrastrukturni projekti izgrađeni su rukama vrijednih brigadira, koji su gradili bez „ugrađivanja“.

Na žalost, naši preci nijesu mogli toliko da stvore koliko su pojedini „ab- revolucionari“ u toku protekle dvije i po decenije „predano“ razgradili i rasprodali. Ništa im nije bilo sveto, čak ni zadužbine onih čijim sjenima se protokolarno klanjaju. U Crnoj Gori sve je na prodaju: fabrike, hoteli, morska obala sa morem i zaleđem, planine i sve što bjelosvjetskim i domaćim tajkunima može donijeti profit.

Jedino u Nikšiću, mnogoljudnom gradu koji podsjeća na mrtvo more, nekretnine nijesu na cijeni. Tu je famozni Dom revolucije, koji je nadživio i mandat bivšeg ministra kulture, hotel Onogošt kojeg bi bilo uputno preseliti uz trasu autoputa,.., i mnogo toga. Penzioneri izdržavaju potomstvo do praunučadi, a uvažena Ministarka rada i socijalnog staranja, umjesto o povećanju penzija, održala im je predavanje o NATO-u, zamolivši ih da se uključe u agitovanje. Malo neobično, ali nije lako biti ministarka u Vladi Crne Gore!