Meni je iskreno žao ljude koji govore kako je važan samo novčanik, kako je glupo da se dijelimo na četnike i partizane. Ti ljudi su možda pametniji od mene, ali nikad neće osjetiti mir u duši naspram ove grupe zločinaca koja je klala inovjernike tokom Drugog svjetskog rata. A bez tog mira u duši, nikad neće naći ni traženi mir u novčaniku, a kamoli oslonac da svoju real filozofiju podupru nečim politički vrijednim. Jer jedina politički vrijedna stvar koja se dogodila na sedam puškometa odavde, upravo je slomljena kičma tom nazadnom nakaznom pokretu, iza kojeg je ostajao krvav trag.
Oni što hoće da aboliraju četnike, kažu da to nije bila baš organizovana vojska i da se ne može komandno suditi za zločine nečemu tako labavo ustrojenom, pa čovjeku nekako dođe da zamisli 1943. godinu, da zamisli labavo ustrojenu grupu bradatih muškaraca kako prte kroz snijeg naoružani do zuba, piče kroz zimzelen i traže selo - blago selu, posebno ako je u pljevaljskom, čajničkom ili fočanskom srezu gdje je po izvještaju komandanta Đurišića izbrojano 8.000 “ostalih žrtava, žena staraca i dece”.
Naravno, uvijek će se naći neko da ospori dokument. Govorili su dobri ljudi devedesetih kako su četnici bili kraljeva garda a da su njihove brade izmišljotina komunističkih filmskih režisera. Ah, te lijepe devedesete, samo što se nisu snimale reklame za after šejv - četnik na proplanku, izbrijan ali mu ostalo malo dlaka na brčištu, pa ih skida blistavim oficirskim bajonetom i utrljava hidratantnu kremu - JER PRAVI ČETNIK ZNA...
Reklamna kampanja bila je moćna ali, avaj, desilo se da su četnički nastavljači u Bosni takođe nosili brade, pa čak i JNA rezervisti koji su crnogorski hrabro krenuli da razguze bedeme Raguze, čak su i oni zapustili brade, poskidali petokrake i onako runjavi potvrdili da su nastavljači predaka; ili su prosto dokazali Vajldovu misao kako život podražava umjetnost, odnosno da su partizanski filmovi stvorili takav četnički outfit koji prije devedesetih nije postojao van celuloidne trake i udbaških foto-montaža.
Ali, neka je sve izmišljeno, neka je ujka Draža najkul gedža koji se borio za odbjeglog kralja, neka je Srbija sretna i ponosna što nisu baš svi nosili crne uniforme kao koljači Koste Pećanca, neka je bilo poštenih seljaka koji su stupili u četničku vrstu da brane zemlju - ali neka mi niko ne priča da devedesetih nije shvatio rimejk, da devedesetih nije vidio postmodernu projekciju te iste ideje o krvi, tlu, vjeri i kralju koja se kao guba prosula ulicama inovjernih gradova i opet krenula da kolje, sa istim pjesmama, sa istim žarom pomahnitalog fašiste kome se u miru ne diže.
Neka mi, takođe, niko ne govori o crnogorskim četnicima, jer mogu da zamislim hipi šubaru sa kokardom iz okoline Šapca, ali kad vidim četnika u ovom crnogorskom karstu, kad mu ispitam djela i nakane, kad mu istresem talijanske makarone i metkove iz džepova, ne ostaje ništa nego zvijer na ledini istorije.
Crnogorski četnik je znan po svojoj svireposti, kao što je crnogorski komunista znan po zatucanosti. Obje grupe su ovdje činili zajebani tipovi, ali ako ih ne razlikujemo kao dan i noć, to znači da prizivamo novi zločin. Zato jesam za tu podjelu. Mislim da je ta vrsta podjele veoma zdrava za društvo. Podjela koja nekad nije pravedna, nekad nije precizna, ali je vrlo korisna jer bolju nemamo da nam čuva djecu od fašizma.
Ako su lijeva skretanja bila užasna, ako su partizani bili bez srca u grudima, ipak nisu bili labavo ustrojena banda koja kolje zbog vjere, nisu bili šumske jajare skupljene oko nekoliko oficira i magacina brašna, već bijahu gerila avangardnog političkog pokreta koji se odupro Hitleru i slomio ga.
Postoje danas naravno “gospoda četnici”, pripadnici tzv. slavske inteligencije, to su mudroslovi koji koriste izraze „dobrano“, „jestost“, „filosofija“, znam takve pacifiste koji su protiv podjela; jedan gospodin četnik lukavo citira npr. Pekića, jer Pekić je žrtva komunista i živio je u Londonu. Gospodin četnik tvituje, gnuša se povratka u prošlost, gospodin četnik je za pomirenje i ekonomski boljitak, dok ne dođe slava i iskopa se manastirska šljiva stara trideset godina - u tom trenutku dešava se nevjerovatna promjena - gospodin četnik uzima nož i nabada komad pečenja. Srebrenica je laž. Viljuška mu nije potrebna.
Bonus video:
