Po završetku jednog od mnogobrojnih sastanaka na Tajvanu, spušta se prozor luksuznog vozila i ukazuje se lik Draška Milovog. Energično grmi, sa uzavrelog asfalta: “Ko ti je reka’ da dođeš na Tajvan?!” - “Ooo, gospodine Đuranoviću, odakle Vi...”, - “Pitam te, ko ti je reka’ da dođeš na Tajvan?!”
Dvije stvari sam teško mogao i zamisliti, prije šest mjeseci: da ću biti “prvi” crnogorski poslanik (u društvu dvoje kolega) koji će posjetiti Tajvan i - daleko nevjerovatnije - da ću pisati kolumnu zbog djelovanja hajke nesretnih i režimskih medijskih kuća.
Nije mi cilj da od Draška Milovog i ostale hejterske kamarile, koji su ulogu kriminalaca sa Konika zamijenili funkcijom “medijskih policajca” sa istim ciljem, branim zdrav razum. Jer njihovi tekstovi nijesu plod gluposti, pa makar one u Ajnštajnovom poimanju bile beskonačne, već plod najprizemnijeg poltronstva, na koje veliki genije nije mogao da računa. Vjerovatno zbog toga što nije imao priliku da čita “Pobjedu”.
Na Tajvan smo otišli na poziv domaćina, preko njihove kancelarije u Budimpešti. Sami su potencirali da je riječ o istorijskoj posjeti crnogorskih poslanika, jer takvih susreta u ranijem periodu nije bilo. Ako jeste, samo recite, da javimo ljudima.
Sticajem okolnosti, pripala mi je mala čast da pozovem druge poslanike i sačinim delegaciju koja će ići u posjetu. Pozvao sam četiri poslanika, iz četiri različite partije vlasti i opozicije, od kojih su svi prihvatili poziv. Nakon što su ispunili i prošli potrebne administrtivne aplikacije i dobili vize u svojim pasošima, kupljene su im avionske karte i rezervisan smještaj. Zbog porodičnih okolnosti ili opskurnim djelovanjem crne magije, dvije koleginice su svega nedjelju dana pred polazak saopštile da se ne mogu pridružiti grupi.
Ne treba da budete politikolog da biste znali da Tajvan nije priznala ogromna većina svjetskih država, ali treba da budete “Pobjeda” pa da ne provjerite veoma važne činjenice. Prije svega, skoro da ne postoji država članica Evropske unije koja nije poslala delegaciju svojih poslanika na Tajvan. I ne samo da su u posjete odlazili poslanici zemalja članica, već su to činili i sami poslanici Evropskog parlamenta. Takvih delegacija je bilo na desetine, da ne kažem - i na stotine. Čak je i predsjednik SAD Donald Tramp razgovarao sa predsjednicom Tajvana, Tsai Ing-wen!
Mnoge države su, unutar svojih parlamenata, uspostavile grupe prijateljstva sa Tajvanom, dok su poslanici britanskog parlamenta svake godine redovni gosti u Tajpeju. Na letu Tajpej-Beč, u toku kojeg i pišem i ovaj tekst, nalaze se tri poslanika austrijskog parlamenta sa kojima dijelimo utiske.
Tajvan nema ambasade u Evropi, ako ne računamo Svetu stolicu, ali ima 21 kancelariju koje nazivaju svojim predstavništvima. Zbog čega? Zato što sa svim ovim državama Tajvan razvija snažnu ekonomsku i kulturnu saradnju, koja se - sve su prilike - godinama odvija prilično glatko. Trgovinska razmjena sa EU je na nivou od skoro 50 milijardi eura godišnje.
Precizno sam naveo u svojoj objavi na mrežama, gdje se zavijorila crnogorska zastava koja je i izazvala paniku režimlija. Nisam pominjao bilo kakve “institucije Tajvana”, niti ambasadora kojeg Draško Milov izmišlja, već jednu od velikih privatnih kompanija koja je, u znak dobrodošlice maloj ali prijateljskoj Crnoj Gori, odlučila da podigne našu zastavu na svom centralnom jarbolu.
Iako je sudeći po brojnim tekstovima - a bez želje da ulazim u davno komodifikovana privatna osjećanja - Draško Milov idealan primjer “profesionalnog Crnogorca”, ipak me čudi da mu je isticanje naših državnih simbola toliko zasmetalo. Jer je nas takav čin pozitivno iznenadio i obradovao, kao lijep znak poštovanja i pažnje domaćina prilikom prvog dana posjete. I ne treba da nam je važno da li kompanija proizvodi mikročipove, viski, soja sos ili mega-jahte. Čime god se bavili, naše je da im kažemo - hvala.
Domaćin je dao sve od sebe da nijednog trenutka ne budemo izloženi bilo kakvim neprijatnostima, znajući za naše odnose sa NR Kinom. Imaginarnim i zlonamjerno imputiranim “priznanjem” su se bavili samo udbaški pamfleti, “Pobjeda” i “Dnevne novine”, uprkos tome što su znali da takve odluke može donositi isključivo Vlada. Naši domaćini su iskazivali zahvalnost i organizovali nam sastanke na najvišem nivou, primili nas uz sve počasti i pokazali gostoprimstvo koje će svaki član naše delegacije pamtiti do kraja života.
Ako je Tajvan za Crnu Goru zvanično dio Kine, onda smo mi posjetili tu administrativnu kinesku oblast. U čemu je problem? Nismo otišli da rješavamo njihove decenijske probleme, imamo ih dovoljno i u našem dvorištu, a i njima i Kini želimo sve najbolje. Otišli smo da vidimo - na koji način su ostvarili ogroman ekonomski uspjeh i da promovišemo našu Crnu Goru i njene komparativne prednosti.
Smatram da je ova delegacija poslanika posjetu Tajvanu obavila besprekorno. Na svim sastancima smo pozivali Tajvance da posjete Crnu Goru i da ne idu samo u Hrvatsku i Sloveniju (koje posjećuju u značajnom broju), već da krenu i malo južnije.
U moru svih dešavanja, bilo je posebno zanimljivo upoznati njihov politički život, odnosno kako predsjednik sarađuje sa ostalih pet grana vlasti (dok ih na zapadu ima tri), kao i razgovarati sa Stivenom Panom, generalnim direktorom svih “Regent” hotela u svijetu, čiji brend posluje i u okviru Porto Montenegra.
Hoće li sada režimlije predvođene Draškom Milovim istim žarom urgirati da se i “Regentu” zabrani poslovanje, zbog kršenja diplomatskih odnosa sa NR Kinom?
Umjesto što su uređivačku politiku sveli na nivo “Informera”, režimskim medijima bi bilo daleko pametnije da ispričaju priču o Tajvanu. O tome da je ta azijska zemlja sa nekih 24 miliona stanovnika istinski ekonomski gigant, sa nominalnim GDP-om od 49.000 US dolara po glavi stanovnika! Da ima pokrivenost uvoza izvozom na nivou od skoro +80 milijardi na godišnjem nivou, dok je nezaposlenost na svega 3,7%. Da drži veliki dio svjetskog tržišta u prodaji mikročipova i procesora, te da malo koji građanin Crne Gore ne posjeduje bar neki dio proizveden na Tajvanu, u svojim električnim uređajima. Jasno je da hajka kreće zbog crnogorske zastave, sujete pojedinih “taster poslanika” i onog Ramada funkcionera, što laže na sudu. Bilo je važno napasti opoziciju, jer u njihovoj percepciji nije moguće da opozicija predstavlja državu, iako su poslanici ustavna kategorija. U pravu je Niče kada kaže: „U mržnji je strah“!
Na kraju, da bih relaksirao Draška Milovog - nemam ništa protiv da sletim u Peking. Učinio bih to, ne iz “gluposti”, već iz velikog zadovoljstva i poštovanja prema toj magičnoj državi, njenoj prebogatoj kulturi i istoriji. Uvijek ću se zalagati za prijateljsku politiku maksimalnog uvažavanja i dijaloga, ne samo prema državama - već i prema ljudima. A pritom, voditi računa da je u potpunosti usklađena sa politikom EU.
Ne smeta mi da budem, kako to Draško Milov svojim infantilnim humorom kaže, “Dritan Tajvanski”, ili ako hoće “Dritan Kineski”, Njemački, Španski... Uvijek ću biti ponosan na svoj kosmopolitski duh i vaspitanje, koliko god neskromno zvučalo, koje u vrijednosnom smislu ne pravi razlike između ljudi, nacija, religija… Međutim, moralno je iskazati veliku odbojnost u odnosu na siromašnu svijest, policijski um i izraženi poltronski nagon. Zato Dritan i može biti Tajvanski, dok će Draško zauvijek ostati isključivo Milov. Intelektulana verzija onoga Škrijelja sa Konika, koji umjesto pištolja koristi računar. Dok vlast ne padne, pa obojica promijene ploču. Ali, sve je za poštovanje. Živjele razlike!
Autor je predsjednik URA
Bonus video:
