NEKO DRUGI

Rajska jabuka

Kontrola ili preveliki uticaj političara na medije djeluju zavodljivo, ali po pravilu se olupaju o glavu
57 pregleda 3 komentar(a)
Saša Janković, Foto: Betaphoto
Saša Janković, Foto: Betaphoto
Ažurirano: 13.05.2015. 07:21h

Davno, u vreme nenarodnog režima, trebalo je izabrati funkcionera u nekoj mesnoj zajednici. Partija ima svog kandidata, ali ljudi zapeli za druga Peru, koga svi znaju, vole i cene kao nesebičnog aktivistu koji pomaže na sve strane: od Crvenog krsta do sekcije za šah. Vlasti hoće svog čoveka, a teško im da poreknu doprinose druga Pere. Dok se neko nije setio i zaverenički pustio glas: Nemojte druga Peru. Nezgodno je. Imao je aferu sa kaputom. Ljudi se povuku i izglasaju pripremljenog kandidata. Kada je sve prošlo, neko se seti i priupita nadležnog partijskog druga: „Je li, boga ti, kakva je to bila Perina afera sa kaputom?” „Ukrali mu kaput prošle zime.”

Setio sam se ove anegdote, pogađate, povodom Saše Jankovića. S tom razlikom što sadašnja dešavanja nemaju ama baš nikakav anegdotski karakter. Da ne ponavljam, sve smo čuli. Svako normalan mora da se solidariše sa bolom roditelja koji imaju pravo da saznaju kako su izgubili sina. Kako su Informer i televizija Pink tako naprečac dobili podatke - dobili, a ne istražili - koji brutalno kompromituju građanina Sašu Jankovića, trenutno na funkciji ombudsmana? Kada poruči: „Odgovorite vi meni, gospodine Jankoviću, kako je ubijen Predrag Gojković”, odakle ministru vojnom vidovitost da tvrdi da se radi o ubistvu?

Ne nervira to što mračni „informeri” uredniku D. J. V. doturaju davno arhivirane podatke i što ružičasto televizijsko ministarstvo Ž. M. objavljuje zvanična saopštenja. Nervira i vređa inteligenciju to što vlasti koriste nenarodnu matricu iz priče o drugu Peri. Zato raste Jankovićeva popularnost. Ako vlasti imaju neke svoje razloge da se obruše na druga Sašu, neka to kažu. Neka to bude legitimni deo političke borbe. Neka se otvore karte. Ali ne, vlasti bi da prikriju ono što je svakom jasno: umesto sučeljavanja argumenata, pokrenuta je prljava medijska kampanja.

Premijer Vučić se žali da ima podršku samo dva medija. Upravo dva gorespomenuta. Ne bih rekao da to odgovara pravom stanju stvari. Koji to mediji osporavaju ključna načela premijerove politike? Da li neko iz medija konstantno osporava procese evrointegracija? Malobrojni protivnici briselskog pregovaranja i normalizacije sa Kosovom jedva da imaju neke medije. Suština reformskih zahvata u medijima se ne preispituje ili se sabotira. Kakva onda podrška nedostaje? Slepa poslušnost koja bi vodila apsolutizmu? Biće da oko tog pitanja ulazimo u mračne koridore sprege vlasti i medija kada treba obaviti neke „zadatke”.

Naravno da Informer i Pink imaju sva prava ovog sveta da izaberu uredničku politiku. Da budu komercijalni i kad pod tim podrazumevaju odbranu vlasti do poslednjeg Saše Jankovića.

Ali zar premijera nije sramota da mu bastioni podrške budu mediji koji nemaju ama baš nikakav renome političke ozbiljnosti? Informer je vulgarni tabloid poznat po „ekskluzivnosti” informacija sumnjivog porekla i još problematičnijih namera, ali ne krije ambiciju da postane dvorski list. Televizija Pink, odavno simbol političkog kameleonstva, u sklapanju pakta sa vlastima rukovodila se, rekao bih, finansijskim aranžmanima.

Neobično je kako političari ne uče lekcije prošlosti. Kontrola ili preveliki uticaj na medije deluju zavodljivo, mame kao rajska jabuka, ali po pravilu se olupaju o glavu. Tako su prošli Slobodan Milošević i Boris Tadić. Društvene nauke nekada imaju zakone koji su čvrsti kao zakoni fizike ili jednačine matematike. Po tim zakonima, mnogo puta potvrđivanim u praksi, najveću cenu platiće i već plaća - vlast, a potom oni mediji koji pretorijanski, poslušnički i udvorički pristanu da budu izvođači radova. To je bumerang efekat, koji opoziciji i mnogima van nje omogućava da zaključe da su srpski mediji u zatočeništvu premijera.

Ovog 3. maja, na Svetski dan medija, generalni sekretar UN apeluje da se novinarstvu „omogući da diše”, visoka predstavnica EU za spoljnu politiku podseća da su slobodni, raznovrsni i nezavisni mediji „ključ svakog demokratskog društva”, dok generalni sekretar Saveta Evrope upozorava da se „uslovi za slobodu sredstava informisanja pogoršavaju”. Ako izuzmem resornog ministra, koji po službenoj dužnosti mora da kaže da vlasti „bezrezervno podržavaju slobodu medija” (Haug!), naši političari indikativno ćute, što znači da nemaju primedbi. Stvar je pod kontrolom.

Ne bih da od kritike poštedim ni medije ni novinare od kojih se mnogi utrkuju da budu servilni, na liniji vlasti, dok su drugi uplašeni. Ima ih i podmitljivih. Suviše je novinara koji očekuju da se neko drugi bori za njihova prava, da im vlast na srebrnoj tacni preda uticaj ili reguliše esnafski moral.

Moram ipak da premijera podsetim šta je govorio pre godinu dana: „Ja i podstičem i molim (novinare) da nastave sa svojim kritičkim raspoloženjem, zato što nas to popravlja i čini nas boljim.” Kad premijer zamoli, ne treba se oglušiti. Dok premijer moli novinare da „nastave sa svojim kritičkim raspoloženjem” da bi bilo bolje, onda ja molim premijera da odgovori zašto Srbija nastavlja da tone na lestvici medijskih sloboda. Dokle će trajati disciplinovanje medija i ukidanje emisija? Zašto nema ekonomskih sloboda novinara i većine kuća u kojima rade? Premijer će morati da se spremi za kritike koje ga tek očekuju, da sačuva prisustvo duha i da se suzdržava kada mediji - podrazumeva se, ozbiljno i odgovorno - stavljaju pod lupu odluke koje će donositi.

Vučić će tako u praksi potvrditi svoje reči o medijima i pokazati šta su mu prioriteti. Nema potrebe da ga na to podsećaju strane diplomate. Njegovo je da ne povlači olako liniju između kritičara i kritizera. Ne barem dok se ne ostvare prvi vidljiviji rezultati reformi koje je obećao. U suprotnom, platiće ceh kao i svi pre njega. Uključujući i one koji su, poput njega, pucali od samouverenosti.

(Politika)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")