Ovih dana sjećamo se pripadnika jermenskog naroda, koji su prije 100 godina na stotine hilajda pali kao žrtve planirane i sistematske akcije ubijanja.
Ne razlikujući između žena i muškaraca, djece i staraca, bili su deportovani, poslati na marševe smrti, bez ičije zastite i ikakve hrane bačeni u stepu i pustinju, spaljivani živi, na smrt prebijani, klani i strijeljani.
Ovaj planirani i kalulisani zločinački čin je Jermene pogodio iz jednog jedinog razloga: samo zato što su bili Jermeni. Slično su obršili i njihovi supaćenici: pontijski Grci, Asirci i Aramejci.
Uz naše današnje znanje o tome i iz pozadine političkih i humanitarnih užasa proteklih decenija, danas je jasno: sudbina Jermena je pokazni primjer za istoriju masovnih uništenja, etničkih čišćenja, progona: jednom riječju genocida, koji su XX vijek na tako užasan način obilježili.
U sijenci ratova jesu ovi zločini bili počinjeni. Rat je služio kao legitimacija i za ova nedjela. Jermene je ovo zadesilo u Prvom svjetskom ratu, a tokom vijeka se dešavalo i na drugim mjestima, a dešava se i do danas mnogim drugim vjerskim i nacionalnim manjinama. Obilježavali su ih kao špijune, instrumente stranih sila, smetnje nacionalnom jedinstvu, kao neprijatelje klase i rase, kao nosioce boleština u zdravom telu nacije.
Žrtava se sjećamo, da njihova sudbina ne bi bila zaboravljena: i zbog njih samih. Jer time podsjećamo na neotuđivo dostojanstvo svakog pojedinačnog čovjeka. To dostojanstvo se ne može uništiti, ali na njemu se može beskrajno iživljavati, ako se ne poštuje i ako se baci pod noge.
Sjećamo se žrtava, da bi one u našim mislima jod jednom progovorile, da bi ispričale svoju priču, onu priču, na koju ništa više ne bi trebalo da podsjeća.
I da: mi se sjećamo žrtava zbog nas samih. Jer, našu sopstevnu ljudskost mozemo samo sačuvati ako ne dopustimo da samo pobjednici definišu istoriju i sjećanje nas živih, nego i pobijeni, izgubljeni, izdati, prodati i uništeni.
No, sjećanje na žrtve bi bilo polovno razmišljanje ako ne bismo porgovorili i o zločincima. Nema žrtava bez zločinaca. Počinioci i ondašnji vlastodržci Osmanskog Carstva i njihovi pomagači su, kao i svi ostali zločinci pri rasistički, etnički ili religiozno motivisanim masovnim ubistvima, bili ubijeđeni da to što rade, čine i jeste ispravno.
Ideologija Mladoturaka je u etnički homogenizovanoj, religiozno jednitoj državi tražila alternativu za izgubljenu tradiciju suživota i zajedništva različitih naroda i religija u rasapadajućem Osmanskom Carstvu. Podjele na narodne grupe, etnička čišćenja i progoni su često bili propratna muzika nastajanja nacionalnih država s početka XX vijeka. Idelogije jedinstva i čistote nijesu rijetko završavale u razlučivanju i proganjanju a u posljednjoj konsekvenci i zločinačkom, ubistvenom činu. U Osmanskom Carstvu se iz toga razvila jedna genocidalna dinamika, kojoj je Jermenski narod pao kao žrtva.
Nalazimo se trenutno u sred debate o tome, koja je odrednica odgovarajuća za ono što se desilo prije 100 godina. Pri tome trebamo da pazimo da ova debata ne bude reducirana na pitanje razlika pri pojmovanju. Radi se prije svega o tome, da –makar i poslije 100 godina prepoznamo totalno isplanirano uništenje jednog naroda u cijeloj užasavajućoj realnosti, da ga ispovijedimo i oplačemo. Inače ćemo izgubiti kompas naše sopstvene orjentacije i poštovanje prema sebi samima.
Ako ostvarimo razumijevanje u ocjeni istorije, ako nepravdu njenim imenom nazovemo, pa sve ako su je počinili i naši, ako istovremeno ispovijedimo, jos više: živimo poštovanje pravde i ljudskih prava, onda smo sačuvali dostojanstvo žrtava. Time stavramo zajedničku humanu bazu za suživot u unutrašnjosti i preko granica.
Ovim sjećanjem nikoga, ko je danas živ, ne šaljemo na opuženičku klupu. Zločinci tadašnji, oni više nijesu među živima, a na njihovu djecu i djecu njihove djece se zločin ne može oburdati. Ali ono što potomci žrtava sa punim pravom očekuju je priznanje istorijskih činjenica a time i istorijske krivice. U odgovornosti danas živih je da se osjećaju obaveznim prema politici, koja poštuje i štiti pravo na život i ljudska prava svakog čovjeka ponaosob i svake pojedine manjine.
U slučaju Jermena ne činimo, znači, nista drugo sem što pratimo isljučivo princip duboko ljudskog iskustva: od krivice se možemo oprati samo ako je ispovijedimo. Ne možemo se oprati od krivice ako je poričemo, potiskujemo i bagateliziramo. Mi u Njemačkoj smo naučili, uz puno muka i djelimično sa sramnim otezanjem, da se sjećamo zločina nacionalnog socijalizma, prije svega progona i uništenja evropskih Jevreja. I pri tome smo naučili da razlikujemo između krivice počinioca, koja je bespogovorno priznata i ispovijeđena, te odgovornosti potomaka za odgovarajuće sjećanje.
Ima dubokog smisla i jasne opravdanosti da se na ubijanje jermenskog naroda sjećamo i ovdje kod nas u Njemačkoj. Među nama žive potomci Jermena i Turaka, svako sa svojom sopstvenom istorijom.
No, za suživot u miru je važno da se svi orjentišu na iste prosvjetiteljske principe pri tumačenju prošlosti.
U ovom, jermenskom slučaju, i mi Njemci svi zajedno moramo da se još jednom potrudimo oko prošlosti: kad se radi o našoj, njemačkoj odgovornosti ako ne i krivici za genocid nad Jermenima.
Njemački oficiri su bili uključeni u planiranje a djelimicno i u provođenje deportacije Jermena. Uputi njemačkih posmatrača i diplomata, koje su u akciji protiv Jermena jasno prepoznali želju za uništenjem, su bili prenebegnuti i ignorisani. Jer, Njemačko Carstvo nije htjelo da ugrozi veze sa osmanskim saveznicima. Carski kancelar Njemacke, baron od Betman-Holvega, koji je od specijalnog izaslanika dobio detaljni izvještaj o progonu Jermena, je u decembru 1915 lapidarno konstatovao: "Naš sopstevni cilj je da do kraja ovog rata zadržimo Tursku na našoj strani, a posve je svejedno da li će zbog toga Jermeni biti uništeni ili ne". To čuti je i danas teško.
Istovemeno se podsjećamo da su upravo Njemci bili oni, koji su kroz publicističku aktivnost, patnju Jermena cijelom svijetu pokazali, prije svega visoko angažovani Johanes Lepsius.
Sanitet Armin Teofil Vegner je na svojim fotografijama ovjekovječio sudbinu Jermena i poslije rata držao predavanja po Njemačkoj i upoznao nas sa patnjom.
I Austrijanac Franc Verfel je svojim romanom "40 dana Muse Daga" podigao je umjetnički spomenik otporu Jermena planskom uništenju. Ovaj roman je 1933. u Njemačkoj odmah bio zabranjen, ali su ga čitali u jevrejskim getoima Vilnusa i Bjelistoka, kao najavu onoga, što će i Jevreje zadesiti.I jedni i drugi: i cenzori Trećeg Rajha i Jevreji su time sadržaj ove knjige posve precizno shvatili.
Kad je Adolf Hitler 22. avgusta 1939. naredio njemačkom generlaštabu napad na Poljsku on je pri tome svoje planove "bez milosti muškarce, žene, djecu poljskog porijekla i jezika predati smrti" objasnio očekivanjem kolektivnog dezinteresa, retorički postavljajući pitanje "A ko još uopšte danas govori o istrebljenju Jermena?".
Evo, MI danas govorimo o tome, MI ! Još danas, 100 godina kasnije, mi posve svjesno govorimo o tome, i o tome i o ostalim zločinima protiv ljudskosti i ljudskog dostojanstva. I mi to činimo, da Hitler ne bi bio u pravu. I mi to činimo da ni jedan dikator, ni jedan nasilnički vlastodržac i niko, ko etničko čišćenje smatra legitimnim, ne bi mogao da očekuje da će njegova nedjela biti ignorisana ili zaboravljena!
Da, mi i dalje govorimo o nevoljenoj istini, o uskraćenoj odgovornosti i o staroj krivici. Mi to ne činimo da bi smo se vezali za ponižavajuću prošlost, nego da bi ostali budni na straži i da bi pravovremeno reagovali, ako ljudima i narodima prijeti uništenje i teror.
Dobro je što se danas zajednički sjećamo, bez podjele na konfesije, religije i jezike, bez etničkih i državnih granica. Danas smo zahvalni za svaki znak sjećanja i pomirenja u cijelom svijetu. Posebno se radujem svakom ohrabujućem signalu razumijevanja između Turaka i Jermena. I na kraju: Niko ne treba da se plaši od istine: bez istine nema pomirenja! Samo zajednički možemo da prevaziđemo ono što nas je razdvojilo i što nas razdvaja. I samo zajedno imamo dobru budućnost u ovom jednom svijetu, koji nam je povjeren.
Autor teksta je predsjednik Savezne Republike Njemačke
Preveo: Mirko Vuletić
Bonus video:
