Njemačka kancelarka Angela Merkel nikako ne može do kraja da prihvati činjenicu da je Vladimir Putin razorio sve njene snove o ujedinjenju Europe, utemeljene na snazi sprege njemačke privrede i ruskih prirodnih bogatstava. Gledano iz ugla realpolitike, ona je već shvatila posljedice Putinovog razbijanja svih pravila, koja su do sada važila u Europi. Ali, posmatrano iz ugla emocionalnog stajališta, Merkel čezne zbog upropaštene prilike za izgradnju nove, germanocentrične Evrope 21. vijeka: u skorijoj budućnosti tim planovima nije suđeno da budu realizovani.
Inercija opraštanja od iluzija, koje su prethodno činile temelj budućih planova i programa razvoja Njemačke a sa njom i Evropske unije, zbija u ovom momentu poprilično okrutnu šalu sa Merkel. Umjesto maksimalne koncentracije u nastojanju da se eliminira Putinov "gubitak kontakta sa stvarnošću", Merkel se izgleda grčevito drži budućnosti, koja se nije desila, pri tome sve pokušavajući da pripomogne u vraćanju u svjetsku politiku Putinovu Rusiju kao punopravnog međunarodnog partnera. I pokušava da učini neučinjenim sva putinovska nedjela iz posljednjih nekoliko godina. Šanse da to uspije nema. Merkel predlaže postupno zamrzavanje svih konflikata, koje je proizvela Rusija i stvara sliku da se ništa posebno nije dogodilo. Usput, upravo zbog takve politike za vrijeme rusko-gruzijskog sukoba, u kojem je prvu violinu u regulisanju problema svirala Sarkozijeva Francuska, Rusija je, na čelu s Putinom, ostala nekažnjena za svoja zlodjela. Što je Moskvu samo inspirisalo i ohrabrilo da krene u vojnu agresiju protiv Ukrajine. I sada, fokusirajući se na provjereno funkionirajući recept, Berlin zajedno sa Parizom pokušava da isto što je uradio sa Gruzijom uradi i sa Ukrajinom.
Tajni san Angele Merkel je da u perspektivi stvori veliku zonu slobodne trgovine s Rusijom. Njemačka kancelarka je i dalje verna ideji, koju je lično Putin u svoje pero obznanio: zajednički privredni prostor od Lisabona do Vladivostoka. A najveća i jednina ozbilja prepreka za realizaciju tog i dalje aktualnog plana je postala Ukrajina kao i neprekinuta Putinova agresija na nju.
U datom kontekstu format Sporazuma iz Minska označava posve udoban instrument tandema Njemačka-Francuska: postavljanje maksimalnih uslova za izlazak Rusije iz ukrajinske krize, uz minimalne gubitke za Moskvu. Glavarka Njemačke kaže da postoji neohodnost demonstracije jedne pozicije Evrope u odnosu na Rusiju. No, izgleda da se ta pozicija sastoji od postepenog oporavka odnosa, a bez nalaženja rješenja za duboke i sistemske probleme, koje je porodila putinovska Rusija.
Ispada da Merkel, iz raznih razloga, namjerno sa Putinom igra igru rušenja postojećeg međunarodnog poretka i bezbjednosti. No, oba se lidera, i njemački i ruski, bave samozavaravanjem. Merkel je ubijeđena da može da povrati Rusiju u vode privrednog partnerstva, a da pri tome Rusiji ostanu sve teritorije Ukrajine, koje Kremlj anektirao, bez naknade Ukrajini za gubitke. Putin je ubijeđen da prisiljavajući, kroz Njemačku, Evropu na dijalog s Rusijom, koja nastupa sa pozicije sile, može da nastavi da podiže cenu svojih zahtijeva, uključujući i stvaranje posebne ruske interesne zone.
Kao rezultat toga, imamo realizaciju „tajnog plana Merkel“ gdje Njemačka zajedno s Francuskom lobira za u potpunosti lojalan odnos EU ka Rusiji, bez obzira na relani rizik pokretanja nuklearnog rata od strane Putina. Razlog za opisanu politiku je nedostatak strateške vizije u Njemačkoj kao i kod njenih lidera, koji nisu sposobni ni da igraju sopstvenu geostratešku igru ni da preuzmu odgovornost za Evropu u cjelosti.
Posljedica je pokušaj oživljavanja „tajnog plana Merkel“, raznoraznim metodama, a sve zarad ujedinjenja Rusije sa EU, što već sada kao rezultat ima neuspjeh. Već sada SAD i njihov predsjednik Obama, koji je svu odgovornost za ukrajinsko pitanje stavio u ruke Angele Merkel, prosto više ne mogu da i dalje neaktivno posmatraju usložnjavanje situacije u Ukrajini. Obama se već zasitio od planova i snova Merkel i Putina, lišenih ikakve veze sa realnošću, koji su finalno situaciju i doveli do ćorsokaka. Nije slučajno američki ambasador u Ruskoj Federaciji, Džon Teft, predložio da se Obama priključi „Normadijskom formatu“: Merkel prosto nije u stanju da nađe realan izlaz iz krize.
Moguće je da iz tog razloga u toku i prelaz ka jednoj vrsti Minska 3, gdje je možda moguće i učešće američkog predsjednika. Veoma je velika vjerovatnoća da će prije novih pregovora doći do obnove bojevih dejstava na istoku Ukrajine, gdje teroristi i ruska vojska nastavljaju da gomilaju rezerve i formiraju udarne grupe.
Nema nikakve sumnje da djelovanje Ukrajine i anglosaksonskih država neće dopustiti realizaciju tajnog plana Merkelke, Štajnmajera i ostalih njemačkih čelnika za povratak Putina u arenu svjetske politike kao punopravnog aktera. Njemačka se ovog puta kladila na partnera, koji je neće dovesti do uspjeha, no i pored toga i dalje radije ostaje zarobljenik sopstvenih iluzija.
Autor je vodeći politički analitičar u Ukrajini (Unian)
Prevod: M. Vuletić
Bonus video:
