Pjesme posvećene Podgorici su u disproporciji sa mnoštvom grafita kojima se izjavljuje ljubav gradu i izlivima lokal-patriotizma.
Nedostaje pjesnika, kao i proznih pisaca koji su se uhvatili u koštac sa Podgoricom, jer nije lako dešifrovati grad. Podgoricu obično izbjegavaju, zato i nije čudo da navijači u Morači pjevaju stihove iz ne tako divne, koliko bitne pjesme koju su o Podgorici pjevali Pero, Igor, Sergej i Edo. Oni su uz Boža Bulatovića jedni od rijetkih koji su uspjeli da uz ime Podgorice proizvedu pjevljivu i dopadljivu pjesmu.
Upravo u spotu za pjesmu koju su nedavno prepjevali navijači u Morači nalaze se dragocjeni snimci Podgorice koji su baš kako i treba, na ivici banalnog i simpatičnog. Nema luksuznih zgrada i prirodne ljepote, već četiri tipa iz Podgorice pjevaju sa krova soc-realističke zgrade. Sve se kombinuje sa prikazima ulica koje su zapravo pune bašte kafića. To je Podgorica.
U tom spotu možda čak i nesvjesno je zabilježen jedan jako važan detalj. Dejo Savićević zavaljen u stolici podgoričkog kafea ruku prebačenih preko, naslona okreće se i smije. To su pokreti tipičnog gradskog lika koji je postao u Italiji legenda fudbala, ali je zadržao naše pokrete.
Podgoricu iz dana u dan urušavaju, i grad pulsira kroz malobrojne pojedince. Tako ostane nekoliko gradskih legendi preko kojih će da se opijaju naredne generacije prenaglašavajući doba čiji nisu bili akteri.
Vjerujem da od nostalgije pate uglavnom ljudi koji nisu „proživjeli“ mjesto iz kojeg su otišli, baš tako, nisu živjeli do kraja pa nose žal zbog svega što nisu iskoristili i probali. Sve ostalo je geografija, slike koje ljudi nose u glavi dok prave jako važnu selekciji između uspomene i sjećanja. Žal za ljudima nije nostalgija.
Nakon dugo vremena pohodio sam Ulicu Slobode i glavni trg u Podgorici, a razlog je bio sasvim odgovarajući, moj sestrić je zahtijevao da vozi mini-auta koja se obično iznajmljuju na trgu. Prolazeći „ispod Beka“ (bivši Elmag, tržni centar Ražnatović, Gradska knjižara itd) nemoguće je ne zapaziti ogroman kran-dizalicu koji je bio zadužen za postavljanje novog bilborda na zdradi u centru. Podgorica trpi godinama građevinsko iživljavanje.
Kran je poremetio parkiranje taksista, pa su krenuli jedni na druge. Dvojica su se vukli za kragne dok je treći razdvajao, a lijep dan, ljudi šetaju djecu i uopšte im ne skreću poglede dok zastaju da prisustvuju sukobu drumskih gladijatora na glavnom gradskom trgu. Možda bi se nastup taksista nastavio da pažnju tad nije privuklo okupljanje ljudi na trgu. Mladi ljudi u odijelima sa crvenim kravatama, istina neki kombinuju odijelo sa starkama, što je često jedini pokazatelj njihove „ex“ mladosti-ludosti. Dakle, baš u tom trenutku nova partija darivala je sebi ime, i to na trgu, te stoga centralizacija ljudi u odijelima.
U Podgorici potpuno apsurdne situacije postaju svakodnevica, kran blokira saobraćaj zbog bilborda, taksisti se mlate i rađa se partija. Istina, i to može biti dio nostalgije, dokaz da se Podgorica ne mijenja iako je niste vidjeli pola godine. Koga zanima, kad mini-džipova za klince nema na glavnom trgu, ima ih kod Preko Morače, kod Svetog Petra Ct.
Bonus video:
