Početkom svakog aprila, onako u proljećnom ambijentu, obilježava se nedjelja studenata. Ništa neobično se ne dešava, tu je par predavanja, humanitarna akcija i završna žurka. Sve je to lijepo i sjajno, ali jedino ako ne zađemo malo dublje u srž dešavanja. A kad to uradimo, javlja se poražavajuća slika. Pošto za par mjeseci završavam studije, zaokružujem četiri godine na našem Univerzitetu, dajem sebi za pravo da kažem da dobro poznajem crnogorsku studentariju.
I zašto sam spomenuo nedjelju studenata? Iz prostog razloga- vjerovatno 90 odsto naših studenata ne zna zašto se 4. april obilježava kao Dan studenata, niti su ikada čuli za Žarka Marinovića.
Lično, nemam ništa protiv humanitarnih akcija, dobro je da smo svjesni i odgovorni prema tom pitanju, ali da to bude vrhunac studentskog aktivizma, to mi nije jasno. Pitam se ko ograničava misli i kreativnost mladih ljudi, šta to sputava slobodno razmišljanje? Je li realno da se dalje od toga ne može? Manjak inteligencije je prouzrokovan reprodukcijom pročitanih i napamet naučenih knjiga zarad dobijanja nekih poena, a to je apsurd. I nije to samo do studenata, profesori su se takođe utopili u sivilio i šablone koji se pojavljuju kao arhetipovi na svakoj univerzitetskoj jedinici.
Ali, nekome ide u prilog stvaranje "zaglupljene" omladine. Da student ekonomije ne zna šta je javni dug, a student FPN-a da nabroji 3 ideologije - to je naša realnost. Došli smo do faze kad se znanje mjeri sa 2,3, 4 poena i par ocjena koje treba da nahrane ego, a u suštini ne znače ništa. Partijska knjižica je jedino mjerilo (ne)znanja i sposobnosti. Stvaraju se kvaziobrazovani mladi ljudi koji ne služe ničemu, koji ne percipiraju osnovna društvena dešavanja oko sebe, zbog raznih nametnutih autoriteta i izmišljenih vrijednosti.
Pitao sam skoro jednu veću grupu studenata šta im je cilj u životu, čemu streme, čemu se dive, šta su vidjeli u životu do sad, imaju li neku pjesmu koju su prisvojili kao svoju, generacijsku? Odgovor je bio tužan. Ni riječ, samo puko klimanje glavom. I šta onda da očekujemo? Koliko god porazno zvučalo, slušajući svoje roditelje i starije ljude, shvatio sam da su oni kao omladina u zatvorenom, komunističkom režimu bili slobodniji i snažniji, nego što smo mi danas u demokratiji XXI vijeka. A razlog je jedan, nismo nikada pokušali da budemo takvi, niti postoji volja i stremljenje ka tome.
Upravo zbog toga, stvara se sve veći prostor za one koji su konstruisali ovaj sistem i pruža im se mogućnost manipulacije velikim resursom koji je nepotrošan.
Niko ništa ne radi, niko se ne buni, a i zašto bi?
Idolopoklonstvo i pionski posa' u državnu firmu su naše svetinje!
'Ajmo na kafu, pušti priču.
Autor je student FPN-a
Bonus video:
