Nedavno objavljena studija Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Svjetska ekonomska eretanja za 2014. donosi (još jednom, šestu godinu uzastopice i treći put za isto jednogodišnje fiskalno razdoblje) uznemirujuću sliku za svakoga unutar G-7, posebice onima u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskoj uniji. Nimalo umirujuća je i studija Oxfama-a koja je puštena baš uoči izvikanog ‘sajma taštine’ zvanog Davos. Iznimno važna udruga Oxfam, koja prati distribuciju bogatstva i bijede na našem planetu, u ovom svom posljednjem izvješću govori da je ovih 1% fat-and-furious (aluzija na naslov poznatog filma, a značilo bi ovdje ‘bogati i bijesni’) vrlo uvrijeđeno jer nas preostalih 99% ne shvata da im je misija na ovoj planeti okončana i da ovih 99% jeste posve suvišno na zemlji.
Da li će, od strane SAD, vrlo strastveno promovirana AFTA (Ugovor o slobodnoj zoni trgovine) spasiti stvari? Hoće li ovo uporno inzistiranje na Paktu, gurnuti stvar preko ruba i označiti kraj unionističke Europe? Da li će produženje i produbljenje sukoba sa Rusijom zapravo označiti konflikt Atlantsko-centralne Europe oko Rusije, internalizaciju mega-geopolitičke i geo-gospodarske dileme - tko sa kime pravi trajnu nagodbu, unutar i izvan Unije?
Napose, da li će više ukrajinskog (i raznorodnog istočnoeuropskog zlog) međuslavenskog udesa otvoriti put drukčijoj pan-kontinentalnoj velikoj nagodbi, ili stezanjem kaiša-smorene Francuske ili über-djelatne Njemačke sa Rusijom, dakle smaku i sumraku EU? Za čiju dobit i dobrobit je Istočnoj Europi zabranjeno bavljenje slavenstvom, identitetom, socijalnom kohezijom (koja je opasno erodirana kroz promoviranu pljačku eufemistički zvanu ‘privatizacija’), sekularizmom i antifašizmom? Zašto se sada svi čudimo kako ‘odjednom’ svuda okolo Centralne Europe koju predvodi Njemačka i njena über-majka, neonacizam buja, dok je Rusija jedina koja inzistira na (pan)slavizmu i sama predvodi snage antifašizma?
Jedino što može očuvati ravnotežu Unije, jeste manevar u kome će Atlantsko-centralna Europa vješto kalibrirati i održati ekvidistancu kako od probuđene Rusije tako i od sveprisutne Amerike. Da ponovimo, svaka alternativa sadašnjoj Uniji je velika nagodba ili Francuske ili Njemačke sa Rusijom. A to je povratak na Europu XVIII, XIX i ranog XX stoljeća - dakle, direktna sučeljavanja oko centralnih sektora našeg kontinenta, trajni sukobi, ratovi i razaranja. I Rusija i SAD su nebrojano puta jasno pokazali možda vješto i istrajno sprovode svoje spoljnopolitičke zadaće, kao i strast i viziju u artikuliranju istog.
Vrijeme je da i Brisel počne da živi svoju sopstvenu ideju i demonstrira vjerodostojnost. Biologija i geopolitika podvrgavaju se jednom istom zakonu: prilagodi se ili umri.
Danas, svi zbilja moramo biti zahvalni Grčkoj jer nam nesebično pruža jednu važnu lekciju iz demokracije i, još možda važnije, iz socijalno-političkog i gospodarskog uključivanja svih segmenata društva.
Puno je to dublje od pukog izbora stezanje kaiša ili prosperitet (austerity or prosperity), između pjesme Rain and Tears (poznata pjesma nedavno preminulog grčkog pjevača Demisa Rusosa, Kiša i suze) i ovih fat and furious. Evropska unija je sada - gdje smo mi na Balkanu zatočeni već cijela dva desetljeća - na kritičnom raskršću: ili siriza-cijska pomirba ili sirija-nizacijska eskalacija.
Sa engleskog originala Europe - Syriza-ize or Syria-nize prevela: A. LISICA (rev. A.B.)
Bonus video:
