Moram priznati da, gledajući tv prenos utakmice Budućnost - Partizan, nakon što je kamera prikazala neku amorfnu masu koju su navijači Budućnosti ubacili na teren, nisam čak ni shvatio o čemu se radi.
Navijači su sulud svijet - i tu imaginaciju nije lako ispratiti. Mrtve životinje odavno su dio navijačkog folklora. Ultrasi raznih evropskih timova, pa i onih najvećih, ubacivali su na teren svinjske glave, preklanu živinu, sa jasnim referentnim oslonom na vudu magiju, jasno, i ko zna što sve ne. Uvijek je taj gest, koliko god bio primitivan i jezovit, nosio neko značenje, navijačima jasno čitljivo. Ovakvi navijački maniri su odvratni, ja sam stara škola: meni je najmiliji navijački “žanr” tuča sa policijom. To ima smisla. Nakon toga ima i razbijenih glava, ali, ostaje onaj dobar osjećaj sukoba sa Moći. Sa slugama Moći. Ali, klati životinje da bi se poslala neka sumnjiva poruka jeste monstruozno.
Tek nakon podgoričke utakmice, derbija koji je odlučivao o samom vrhu tabele regionalne lige, shvatio sam da su na teren bacani - životinjski bubrezi! Naravno, nemoguće se takmičiti sa ovakvom imaginacijom. Zašto bubrezi? Onda mi je (upućeniji) prijatelj objasnio da je DV bubrezni bolesnik, i da navijački gest treba “čitati” u tom ključu.
E, to je već korak dalje u odnosu na najkrvavije navijačke performanse zbog kojih se obično oglase društva za zaštitu životinja. Jer, svinjska glava bačena na Luisa Figa je metafora - navijači su smatrali da se “prodao”. Što djeluje gotovo naivno u poređenju sa semantikom koju projektuju podgorički navijači. Ovo je mnogo pokvarenije, metonimijski pristup je kudikamo zloćudniji. Čovjeka se dakle, želi “podsjetiti” na bolest, poručiti mu da je “feleričan”. A oni to znaju. I smatraju to “dobrom temom” za ovu vrstu “igre”.
Uzgred - Duško Vujošević je jedna od najživopisnijih figura moderne evropske košarke. Toliko je DV poseban, da je postao inspiracija za smišljanje “čaknorizama” u kojima je on glavni lik. (Zona koju postavi DV ljepša je od Zone Zamfirove i opasnija od Zone sumraka, itd...) Čovjek je uz sve to znalac umjetnosti, kolekcionar modernog slikarstva, koji, pored brojnih crnogorskih slikara, posjeduje više slika sjajne beogradske slikarke Ljubice Cuce Sokić.
I najbolji detalj: očito pripada sve “tanjoj” populaciji onih koji “vjeruju” u književnost. Jedan od Duškovih igrača je objasnio da im trener povremeno donosi knjige koje on odabira i koje moraju pročitati. Ali, ako svi ovi razlozi (persona, ljubitelj umjetnosti, znalac književnosti) djeluju za prosječnog navijača krajnje neinteresantno, DV je bio prvi košarkaški selektor nezavisne Crne Gore. I, naivan čovjek bi pomislio da zbog toga zaslužuje poštovanje od crnogorskih navijača.
Ali, “stare zasluge” su u Crnoj Gori kvarljiva roba. Kao maslačak - očas nestanu, raspu se u ništa... Osim za one koji su od toga napravili glavnu granu nacionalne industrije, pa se svaka priča, svaki pokušaj promišljanja, završava tako što vas neko, obično kakav poslušni intelektualac, podsjeti na to ko je zaslužan za ovo ili ono. Primus je Primus, a DV “više nije sa nama”, i treba mu pokazati... Ko se još sjeća prošlosti, pamćenje je u Crnoj Gori subverzivna, te stoga vrlo nepopularna djelatnost. Takođe - ovakav događaj je u direktnoj vezi sa višegodišnjim zastrašujućim snižavanjem nivoa javnog diskursa u Crnoj Gori.
Navijačka negativna imaginacija udružena sa političkim kontekstom može od svega napraviti - totalnu gadost. Vidim da se po Podgorici, na dan igranja utakmnice sa Rusijom (kad nastaje ovak tekst) spremaju “domaći” ruski navijači - samo se nadam da neće u teren ubacivati djelove tijela kakvog ubijenog Ukrajinca. Ko zna što im sve može pasti na pamet. Jer, “Rade bubrezi”, što bi rekao lik iz (pra)starog vica, lupkajući se po glavi.
Bonus video:
