Krenula su klizišta po Crnoj Gori. Ne od juče, pravo je pitanje - gdje to klizi Crna Gora?
Apokaliptični prizori, tužna dekonstrukcija lijepih pejzaža. Neki kadrovi sa terena liče na set za film “2012” Rolanda Emeriha.
Kuće koje su krenule na put. Počeće i oglasi za prodaju kuće da sadrže informaciju - koliko je prešla. Putevi koje možemo zaboraviti na neko vrijeme. Ali, kako čusmo, tu je neka austrougarska cesta, poslužiće, iako odavno zaboravljena.
Možda će ova vlast na brzinu da organizuje svečanost puštanja u promet austrougarskog puta - biće zanimljivo da vidimo što će reći o “investitorima”. Ako mislite da je ovo sarkazam, sjetite se ministra poljoprivrede koji je, nedavno, svečano otvarao seosku bistijernu napravljenu negdje oko Drugog svjetskog rata...
Vlast se prema novonastalom problemu postavila na, za njih uobičajen način. Kao da je to neka nedokučiva božja volja koju niko nije mogao naslutiti. A nije baš tako. Ali, definitivno, vremenske prilike, globalna ekonomska kriza i “ranije preuzete obaveze” su im omiljeni “izgovori”.
U doba SFRJ se znalo ponešto o tome. Postojale su institucije i stručnjaci koji su se bavili konkretnim problemom. Postojala je i svijest o ozbiljnom bavljenju problemom, nasuprot nojevskih strategija današnje vlasti.
Zanimljiv tekst smo mogli pročitati prije nekoliko dana - stručnjak objašnjava da se to nekada znalo, pratilo, da se vodilo računa o svemu tome prilikom planiranja gradnje. Postojala je i mapa sa označenim problematičnim tačkama. A onda su došli sadašnji... I sve je počelo da klizi u prošlost. Ali, ne onu u kojoj se ovakve stvari nisu mogle događati, jer se glas stručnjaka ipak slušao, već u onu prošlost, bizarnu para-istoriju gdje ćete prije sresti Konana Varvarina, nego neko normalno čeljade.
Ipak, trenutno najatraktivnije klizište u Crnoj Gori pokrenuli su papiri koje je MANS učinio javnima. Opet je riječ o primorju. Svetovi milioni. Oni su i do sada bili kao Higsov bozon, otprilike… Niko ih nije vidio, ali su svi znali da postoje.
Opet, vidi se da je Marović porodičan čovjek. Milioni su bili na računu njegove supruge.
Neko će reći da je to strategija - ništa što se radi u Budvi nema Marovićev potpis, ali, svi znaju da se ništa ne može dogoditi bez njegove saglasnosti. Slučaj sa prodajom zemlje izvjesnom Vidu R, i čitava “kombinacija” oko toga donio je domaćoj javnosti jasnu sliku kako se izvode takve transakcije. U normalnom društvu imali biste brzu reakciju. Stvar je bjelodana - ali, ima li to ko da vidi?
Krenula su klizišta i na Univezitetu. I to odavno. Ali su danas možda uočljivija nego prije... Među svim tim profesorima-supermenima koji mogu da predaju preko trideset sati dnevno, jedan se ipak izdvaja. Slučaj profesora Vukadinovića (stalno zaposlen na Univerzitetu Crne Gore, ali i na tuzlanskoj Akademiji za pozorište) dokazuje jednu ovdašnju paradigmu, koja funkcioniše u svim oblastima, ali, eto u nekima je povremeno vidljivija. Riječ je, naime, o jednoj vrsti iskrenog uvjerenja da predano služenje ovoj vlasti čovjeku donosi “dozvolu” da krši Zakon, odnosno da zakon za njega ne važi. Taj mehanizam je zanimljiv i važan za crnogorsku javnost. Zamislite u svim oblastima društva, koliko je ovakvih priča, mnogo zlokobnijih i opasnijih od ove profesorske. Pa, sljedeći put kad budete iskreno začuđeni strašću (i besramnošću) kojom neki od analitičara brane ovakvu crnogorsku vlast, sjetite se ovog slučaja. Ako ne cijelo, makar dio objašnjenja leži u tome.
Klizište se pokrenulo i u Demokratskom frontu. Otklizaće sve što vrijedi, kako izgleda. Ono što ostane ličiće na puteve kojima se ne može nigdje stići.
Bonus video:
