KOSMOS ISPOD SAČA

Budva se budi

Grad je besmrtan ako pokazuje znake života, ako postoje neobjašnjive pojave koje ukazuju na to da je grad živ
6 komentar(a)
odron, Markovići, klizište, Foto: Savo Prelević
odron, Markovići, klizište, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 15.02.2019. 20:15h

Teško je povjerovati u priču, naročito onu napisanu, koja u startu od većine čitalaca dobije epitet izmišljena, i dobro je dok je tako. 

Uprkos tome, poznajem više ljudi koji „vjeruju“ da Makondo postoji nego što vjeruju da njihov grad u kojem žive iako ima sva obilježja, zgrade, raskrsnice i putokaze može da se nazove gradom. Ako ne postoji duh, ne postoji ni grad. Tačka.

Kavafi je oživio Aleksandriju, Raša Livada Zemun, a Džejms Džojs Dablin. Bili su to gradovi i naselja i prije njih, ali su njihova veličina i duh opstali, dobili na značaju i postali zaokruženi tek nakon stihova i priča ovih pisaca. 

Grad je besmrtan ako pokazuje znake života, ako postoje neobjašnjive pojave koje ukazuju na to da je grad živ.

Grad može da živi i na fotografijama, u priči i stihu, to je dokazano, oni koji ne vjeruju, možda ne umiju da čitaju. Isti ti ljudi ne vjeruju da se grad može voljeti, i da grad može uzvratiti ljubav. Grad se ponaša, negoduje, veseli se, njeguje i oblikuje mlade ljude koji su kasnije zahvalni gradu i to iskazuju. Grad postoji i kad ga mrze, kao što mnogi mrze Podgoricu, i to je znak postojanja, kakav takav. „Kljakav, ali živ“.

Ovih je dana u žiži jedan primorski gradić koji je zasluživao to i da ostane. To je bila njegova idealna mjera, Stari grad i okolina, planirano širenje bez nabacanih građevina. Međutim, Budva je postala simbol našeg društva, a ne grad. U Budvu je sve nagurano nasilno, Stari grad je bunkerisan, čak se dogodilo i to da se pečenje okreće na ražnju u sred Starog grada, nedaleko od Trga pjesnika. Neko će reći da to nije ništa strašno, i nije, ali ipak nekome jeste. Nije strašno onoj osobi koja ne razumije pojam grada. Ostalima je to skrvnavljenje duha. I svega.

Vjerujem da i gradu može da se smuči, da i grad poludi i pokaže da mu je dosta svega. U opasnoj mjeri se već godinama „bagra i blud“ nesmetano uvoze u Budvu, bez oporezivanja i bez kontrole. Grad je morao valjda negdje da izduši, da počne pucati po šavovima.

Kad gledam fotografije razvaljenog puta u Markovićima, pomislim da je Budva reagovala, da pruža otpor svemu. Ne može više da izdrži pritisak i bahanalije, na urušavanje duha, grad je reagovao i poslao znak. Budva se izolovala i skrenula pažnju na sebe.

Nekoliko dana nakon što je stradao put ka Budvi, pojavili su se dokumenti o pronevjerama novca od strane nezvaničnih gazdi tog grada. Ne postoje više samo domaći lajavci i klevetnici, već su i stranci počeli da mrze naše poštene gospodare, pa ih klevetaju i optužuju da su bogati. 

Čeka se procjena koliko će koštati sanacija puta što vodi ka Budvi. Jedan njihov račun bio bi dovoljan za „prvu ruku“ sanacije, a ako bi se igralo pošteno, i naša vlastela ispraznila džepove koji su puni naših (narodnih i nadasve socijalističkih) para već bi imali auto-put. Ali nemamo ništa.