Slavna novinarka, Orijana Falači, priča o novinarstvu. - U našem pozivu neophodno je strpljenje, obavještavanje. Potreban je takođe veliki radni kapacitet i nadarenost, intuicija. Novinar je kao ljekar. Ljekar bez intuicije može raspolagati svim znanjem ovoga svijeta, ali neće dobro liječiti pacijente, ako nema intuicije. Dobar ljekar uđe u sobu, pogleda vas i odmah zna od čega bolujete. Ja posjedujem takvu intuiciju - ističe Orijana - i još nikada nijesam postavila pogrešnu dijagnozu, ako sam sa nekim provela određeno vrijeme da ga intervjuišem…
A Sergije Lukač, profesor novinarstva, zapisao je u NIN-u: “Sušta suprotnost agresivnom ispitivaču, tipa genijalne lajavice Orijane Falači, Slobodan Vuković je čovjek baršunastog glasa, kurtoaznog gesta, ali poseduje bolji deo Orijaninog metoda: on je istrajni kopač životopisa svojih sabesednika pre razgovora”. - “Poseduje Vuković onu intuitivnu analitičku sposobnost da otkrije DNK genom čoveka s kojim razgovara…” U novinarstvu su dva najteža žanra, tvrde teoretičari žurnalizma, intervju i reportaža; meni omiljeni.
Čekajući intervju
S jeseni 1980. stižem u Njujork. - Dobićete intervju od Valdhajma, ali kada, to se ne zna. Možda za pet, a možda i za mjesec dana - kaže mi Rudi Štajduhar, predstavnik za štampu generalnog sekretara UN. Svakodnevno odlazim u UN; izvještavam za Pobjedu s jubilarnog zasjedanja povodom tridesetpetogodišnjice UN i izborne trke Karter-Regan. A onda, 7. novembra 1980. dok sam u Klubu UN sjedio s Goranom Milićem, dopisnikom Jugoslovenske televizije iz Njujorka, nailazi Štajduhar i poziva me na 38. sprat, u kabinet generalnog sekretara UN. - Ja nijesam dobio intervju s Valdhajmom - veli Milić. - Želim da ti uspiješ. Držaću ti palčeve.
Sekretarica me uvodi u prostoriju sa zeleno presvučenim foteljama, ukrašenu umjetničkim slikama. - Ovo je soba za terapiju! - veli u šali Štajduhar. - A Valdhajm radi po cio dan, od osam časova ujutro pa do uveče. Gotovo cio dan provodi u zgradi Ujedinjenih nacija. Radi čak i subotom… Kaže da su povodom tridesetpetogodišnjice UN samo deset svjetskih agencija i listova dobili intervju Valdhajma. Čekam. Kod generalnog sekretara je delegacija južne Afrike. Nailazi sekretarica. - Izvolite, mister Vuković!
Na vratima me sreta visok, elegantan čovjek, u tamnosivom prugastom odijelu, doktor pravnih nauka, uglađeni diplomata Kurt Valdhajm. Srdačan pozdrav, osmijeh, i pokret rukom da sjednem. Dok razgovaramo, njegov fotograf neprestano snima. Valdhajm mu pokazuje da prestane i ovaj se uz naklon povlači. U dužem razgovoru mi je, pored ostalog, naglasio da svijet snažno napreduje, ali njegov napredak prate i neuspjesi. Istakao je da UN doprinosi uspostavljanju prijateljskih odnosa i između onih koji su bili neprijatelji u istoriji. Podsjećam Valdhajma da je zbog čestih putovanja dobio epitet “leteći sekretar”. - Kontakti među svjetskim liderima nijesu sami po sebi dovoljni da obezbijede svjetski mir. Ali, bez takvih kontakata, mislim, izgledi za svjetski mir postaju slabiji - kaže Valdhajm. - Komunikacija vodi povećanju razumijevanja, čak iako je to u nekim slučajevima razumijevanje razlika. Smatram da je najvažniji zadatak generalnog sekretara da doprinese, koliko je to više moguće, da se olakša razumijevanje različitih nacionalnih stanovišta. Moji lični kontakti sa svjetskim liderima omugućavaju mi neposredan utisak o njihovim razmišljanjima, neposredno saznanje korijena i intenziteta njihovih briga. Ovo traži mnoga putovanja, što je, da budem iskren, često fizički teret. Ali teret se mora izdržati, ako mostovi komunikacije treba da se održavaju i ojačaju… Spominjemo Tita.
- Smatram velikom čašću što sam imao nekoliko prilika da sretnem predsjednika Tita, koji je jedna od velikih figura ovog vijeka - veli Valdhajm. - Naši su razgovori uvijek bili srdačni i svrsishodni. Kad se osvrnem na njih, mislim da su širina Titove vizije i njegova uvijek očigledna energija ono što me je najviše impresioniralo. Pridavao je poseban značaj UN, smatrajući ih važnim forumom koji koristi nesvrstanom pokretu, čiji je on jedan od osnivača. Predsjednik Tito je govorio s dubokom emocijom o neophodnosti mira. Vjerovao je da ovo zahtijeva punu obavezu postojanja Povelje UN, uključujući poštovanje nacionalne nezavisnosti i principa neintervenisanja u unutrašnje poslove drugih država. Takođe je bio ubijeđen da stabilan i miroljubiv svjetski poredak može da se obezbijedi samo ako se zadovolje težnje siromašnijih naroda za pravednijom raspodjelom svjetskih dobara. U ovome smo se zaista potpuno slagali i ja sam kao generalni sekretar uvijek nalazio ohrabrenje u razgovoru sa ovim izvanrednim čovjekom.
Podsjećanje na Crnu Goru
Valdhajm me poslije intervjua još zadržao i počeo da priča o Crnoj Gori. Bilo mi je to pomalo čudno, jer, koliko se znalo, nikad nije bio u njoj. - Crna Gora je jedan divan i veoma interesantan kraj - rekao mi je Valdhajm. - Obećao sam predsjedniku Saveznog izvršnog vijeća Veselinu Đuranoviću da ću prilikom naredne posjete Jugoslaviji obavezno doći i u Crnu Goru. To mi je, u stvari, davnašnja želja. Prenesite vašem rukovodstvu i redakciji moje najsrdačnije pozdrave i najbolje želje za dalji uspjeh…
Kada je kasnije objelodanjena Valdhajmova nacistička prošlost, saznalo se da je tokom II svjetskog rata boravio u Pljevljima i Podgorici. U Pljevljima je imao ljubavnicu koja je ne tako davno umrla. - Jeste, Imao je Valdhajm u Pljevljima ljubavnicu - potvrdio mi je stari Pljevljak Vuko Dragašević. - Ali bila je i partizanska, i talijanska… Po završetku mandata u UN, Valdhajm je postao predsjednik Austrije.
Na funkciju generalnog sekretara, došao je peruanski diplomata Peres de Kueljar. Zamolili su me iz NIN-a, za koji sam pisao dvadeset godina, i koji mi je objavio knjigu, (“Između dva neba”), da odem u Njujork i napravim intervju s Kueljarom, povodom četrdesetogodišnjice UN. I: 6. juna 1985. našao sam se na 38. spratu palate na Ist Riveru, u kabinetu generalnog sekretara. Prije susreta s Kueljarom, telefonirao sam njegovom predstavniku za štampu, Silsu. - Gospodine Sils - upitao sam - da li mogu Kueljaru da uručim neki skroman poklon u znak zahvalnosti za intervju? - Kako da ne - reče Sils - to bi bilo lijepo.
Odem u Nju Džerzi kod crnogorskog iseljenika, mog prijatelja, Jova Šuškavčevića i iz njegove biblioteke uzmem monografiju o Crnoj Gori. Fotografi generalnog sekretara UN, tokom intervjua, naprave više fotografija, ali vam daju samo jednu, koju oni odaberu. Bio sam radostan kada sam dobio onu gdje Kueljaru uručujem monografiju Montenegro, koju je NIN objavio uz moj intervju s njim.
Bonus video:
