ZAPISI SA UŠĆA

Titova rđava suza

Jedini živi svedok Titovog obitavanja na Brionima danas je papagaj Koki. Neki se kunu da reaguje samo na psovke
444 pregleda 1 komentar(a)
Josip Broz Tito
Josip Broz Tito
Ažurirano: 22.09.2018. 12:39h

Tišina je skoro nestvarna. More glatko kao staklo. U noći se čempresi pred balkonom hotela Karmen pretvaraju u crne putokaze koji oštrim vrhom ukazuju na srp mjeseca. Mramorna fasada govori o namjeri graditelja da ga ono što je stvorio pretraje. U luci kao u akvarijumu plivaju velike egzotične ribe, čija latinska imena sigurno stoje u debelim enciklopedijama ili u nekom zabačenom ćošku interneta.

Brod koji na svaki sat pristaje pred hotelom Istra zove se Veli Brijun.

Buržujka u najboljim godinama

Ovdje, u omiljenom ljetnjem prebivalištu Josipa Broza Tita sve je bezobrazno skupo. Želite li obići ostrvo na raspolaganju su vam ona bešumna električna vozila koja je većina nas vidjela na filmovima: zapušteni policijski inspektor sklon viskiju dolazi u posjetu sumnjivom bogatašu koji igra golf. Sada je vozilo dostupno svima koji imaju 500 kuna za dva sata najma. Ukoliko ste prije nego se ukrcate na brod za Veli Brijun eure razmijenili po lošem kursu u pristaništu u Fažani, onda vam dva sata obilaska Briona ovim otmenim vozilom košta preko 70 eurića.

Doduše, možete se prijaviti za obilazak ostrva turističkim vozićem ili platiti za bicikl, ali sve to su samo varijante skupe turističke zabave.

Hotel Karmen je raskošna buržujka u najboljim godinama. Recepcija postoji, ali ne i recepcionar. Obližnji hotel Istra ima sve što je i Karmen nekad imala, recepcionare, restoran, kafe, frižidere i televizore.

Ali Karmen ima šarm prohujale epohe. Liftom firme Rade Končar možete se popeti sve do trećeg sprata. Dugi hodnici puni svjetlosti zastrti su debelim stazama koje upijaju zvuk koraka.

Sobe mirišu na bezbroj generacija gostiju. Ugradni plakari su široki najmanje tri metra. U njima drvene vješalice koje bi mogle poticati još iz šezdesetih.

Kada je dobra i za dvometraše, samo što je neumoljivo vrijeme do slivnika usjeklo crnu stazu.

Četiri velika ventila, očito iz vremena prije pronalaska sklopke, nakon nekoliko pokušaja imaju smisla. Topla i hladna voda na tušu, topla i hladna voda iz slavine.

Kraj uzglavlja kraljevskog kreveta dugme kojim se zove posluga. Skoro da sam ga pritisnuo, ali sam odustao. Ne bih mogao da podnesem to da se umjesto livrejisanog batlera pojavi neki lokalni student u šorcu i majici. Ili da se ne pojavi niko.

Maršal kao brend

Odmah iza hotela, u jednoj vili je smještena stalna izložba o Titu na Brionima. Prizemlje je rezervisano za iskežene medvede, leoparde zaustavljene u pokretu i sobove pred uzlijetanje. Tita nisu balzamovali kao Lenjina, ali je njegov zverinjak prepariran. Naravno, čuvena fotografija na kojoj Tito pušta goluba mira ne smije da fali. Mene je više fascinirala ona na kojoj Broz hrani divlju mačku.

Na gornjem spratu već ulazimo u svjetskoistorijski okvir Briona. Ovdje su najvećeg sina naroda i narodnosti posjećivali važni ljudi njegovog vremena - od Vilija Branta do Valtera Ulbrihta, od bradatih kubanskih gerilaca do Jasera Arafata. Hajle Selasije salutira, a Elizabet Tejlor trepće.

I tako redom kao u beskonačnom filmu.

Na jednoj velikoj mapi svijeta vidi se odakle su ljudi pristizali na Brione. Te linije se uglavnom poklapaju sa Titovim putovanjima u inostranstvo. Kada se odmakne od ove karte svijeta ona počinje da liči na palmu čiji je korijen na Brionima. Ili na grafički prikaz mnoštva prekookeanskih linija koje neka svjetska avio kompanija održava iz Evrope.

Blindirani brodovi vozili te na četiri strane, zbilja si bio dosljedan. Džoni mi se sam pojavio kao sufler, nisam ga prizivao.

Jugoslavija je pod bravarom iz Kumrovca bila politički znatno veća nego što su joj resursi dozvoljavali. Filozofija Trećeg puta u zemlji, treći put prema svijetu. Postjugoslovenski prostor se dijeli na one koji smatraju da je taj put već bio pomalo rajski i one koji tvrde da su znali da je od početka vodio u pakao devedesetih. Najvjerovatnije su i jedni i drugi u pravu. Taj projekat je bio zahtjevniji od onoga što su ljudi bili spremni ili sposobni da daju. Pa kad je prestao servisirati dobar život uz malo rada, onda su skoro svi naknadnom pameću ustanovili da su od početka bili protiv.

Na Brionima ne živi jugonostalgija. Tamo u nacionalnom parku Titov svijet je bliži melaholičnim ruinama Vizantije, Rima, Venecije i Austrougarske negoli sadašnjem trenutku. Zahvaljujući svojoj dugovječnosti Josip Broz Tito je nadživio mnoge svoje goste sa Briona. A njega su nadživjeli Brioni.

Po njemu se i dalje zovu glavne ulice i trgovi u Istri, kojoj ne pada na pamet da se uklopi u trend retuširanja fašista u domoljube, a antifašista u zločince.

Jedini živi svjedok Titovog obitavanja na ostrvu jeste papagaj Koki. Tito ga je poklonio unuci Aleksandri za osmi rođendan. Koki se ponekad zabije u svoju kućicu i ne benda nikoga. Razočarani turisti, kojima je vrijeme za obilazak limitirano, pokušavaju na sve načine da ga izmame. Jedna gospođa se kune da Koki reaguje samo na psovke. Izašao je i počeo da se šepuri tek kada mu je ova iznervirana žena, kojoj se dijete duri jer nema čuvene ptice, skresala sve po spisku.

Brozove suze

Muzejski šmek Briona se osjeća na svakom koraku. Bazeni bez vode, opustjele plaže, beskrajni drvoredi, miris borovih iglica, jedinstveni parfem Jadrana. Za četiri eura možete popiti malo Karlovačko pivo u kafeu pred kojim lokalni radnici tovare ležaljke na prikolicu. Kraj sezone u pospanom socijalističkom Edenskom vrtu.

Zamišljam sve one kuvare, bezbjednjake, stjuarte, hostese, svu onu svitu koja je opsluživala ovo zabranjeno ostrvo. Zamišljam sve nas koji smo u sindikalnim odmaralištima provodili ljeta u našim skromnim svjetovima koji su, kao u sistemu spojenih posuda, ipak bili sudbinski povezani sa ovom brionskom uvalom. Naše neznanje o Titovom kazamatu Golom otoku ili o ustaškom logoru na Pagu kao bolnim oteklinama na jadranskoj pučini, čuvali su nas od provale tuđe patnje u našu tadašnju slankastu malograđansku idilu. Trst nas je uniformisao na zapadni način te nijesmo isijavali onu tekstilnu provincijalnost kao ljudi iz istočnog bloka.

Sada znamo i više nego što možemo svariti. Na primjer, prema protokolima jednog brionskog sastanka, jedan je Titov bivši general upravo ovdje zapovijedio svojim generalima etničko čišćenje Krajine. No, njega ostrvske hronike namijenjene turistima ne spominju.

Zamišljam austrijskog industrijalca Paula Kupelvizera kako za 75.000 forinti kupuje ostrvlje, Roberta Koha kako iskorjenjuje malariju, Franca Ferdinanda koji zasniva tradiciju državnih posjeta na već mondenskom mjestu. Sve se to dobro vidi, ako se dovoljno dugo sjedi na klupi u hladu i ako se pomno zagleda u brazdu broda koji odlazi ka Fažani.

Ne znam da li su u pravu oni koji kažu da bi privatizacijom Karmen opet zablistala kao starleta poslije plastične operacije. Možda je trag vremena u tišini pod čempresom najdragocjenije što možemo dobiti za velike pare koje ostavimo ako prenoćimo ovdje. Sve to se za manje novaca i uz bolju uslugu može naći na drugim mjestima duž sredozemnih obala. Ali gdje pronaći čekrk kojim se podiže nekada skupa tenda, koji iz zarđalog zgloba pušta trag rđe niz zid? Titovu riđu suzu za potonulim carstvom.

Istrani i varvari

Tek kada otputujete, kada u Fažani siđete sa broda Veli Brijun znate šta ste izgubili. Dok se u Rovinju poslije otimate za mjesto u hladu sa brkatim italijanskim tetama. Dok slušate mrzovoljnog mladića u Fažani da u njegovoj piceriji nema interneta, te da će sa picom, koja košta više no u Njemačkoj, potrajati jer je gužva. Organizatori međunarodnog skupa u Puli otvorili bife za učesnike u 19 sati, a polovinu gostiju doveli 45 minuta kasnije na oglodane ostatke, pa naručili picu. Autobus iz Vrsara za Rovinj stao na vidikovac iznad Limskog fjorda, gdje mu nije stajalište. Vozač dogovorio primopredaju sira ali diler nikako da se pojavi. Inače, bus je iz vremena kada su u sjedišta još ugrađivali pepeljare. Kondukter popodnevnog autobusa iz Vrsara za Poreč uzima novac ali ne daje karte. Zato je, kaže, jeftinije. Standardizacija kao princip Evropske unije možda može ispeglati poneki zakon, ali ovo, očito ne.

Uprkos svemu tome, rijetko gdje sam na području nekadašnje Jugoslavije sreo toliko vedrih, ljubaznih, otvorenih ljudi kao duž istarske obale. Gosti nijesu uvek svojim ponašanjem dorasli domaćinima.

Jutarnja kafica na tihom platou ispod crkve sa jedinstvenim pogledom na vrsarsku luku pretvori se u pravo mučenje. Tri ostarija Bavarca sijedaju za sto iza mene da bi svoje mukle, poluartikulisane samoglasnike s takvom snagom istisnuli u okolinu da je do tada projatno jutro svo zatreperilo od dijalekta, udaljenog od njemačkog književnog jezika koliko i rudimentarni holandski roterdamskih lučkih radnika.

Oni smatraju da je sunčano septembarsko jutro u gornjem gradu iznad zatona, na brdu u Istri samo zato nestvarno tiho da bi ga oni napunili svojim bizarnim predjezičkim prolivom. Što bi se reklo u Njemačkoj - Gete je morao umrijeti, a ovo tu živi.

Upoređujem Istru sa onom skromnom zelenookom ljepoticom iz mojih studentskih dana. Ljeta 1984. ovdje je sve bilo drukčije. Sada, u postjugoslovenskom dobu, Istra je ukliještena između bogatih zapadnih regija, na nekoliko sati vožnje od Minhena.

Ona je sudbinski upućena i na fine kultivisane goste i na glasne i osione dripce koji kod kuće ćute i rade, a ovdje troše i galame.

Iz mjeseca u mjesec talasi globalnog turističkog ludila nanose nove i nove kolone jednih i drugih. U poređenju sa bukom koju taj pohod stvara, muzejska tišina u naručju bivše brionske ljepotice Karmen zaista poprima magiju Elizijuma.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")