Istraživanja pokazuju da socijalno-religiozno zastranjivanje među Njemcima uživa visoku popularnost. Alarmizam prema svemu „desnom“ je lijevi radiklizam učinio opšte prijemčivim.
Njemci su jedan romantični a na vrlo zaguljeni način i duboko religiozni narod, koji je Boga permanentno i rado gledao nekako svojski. Uz protestantizam je vjera postala ovozemaljska kategorija, a sa filozofima tipa Hegela je “Misliti” zauzelo mjesto zastupnika Apsolutnog na zemlji: sekularizacija društva je spojila novozavjetna i socijalno-romantičarska sanjarenja.
Crkve u Njemačkoj su sve praznije, ali moral ljevičarskih crkvenih kongresa je dosegao kanon njemačkih vrijednosti i sada služi kao njegova zamjena. Ljevica je u Njemačkoj normala.
Zato su rezulati najnovijeg istraživanja o popularnosti ljevičarskog misaonog dobra zapanjujući, pri tom manje zbog tendencije, a više zbog snage potencijala. Ujedinjenje je Njemačku 1989. učinilo protestantskijom i ateističkijom. Vjernici socijalizma i zaluđenici za komunizmom su i dalje većina na Istoku.
Debela većina se plaši privrede.
No, u cijeloj Njemačkoj je vjera u revoluciju, kao dobru stvar, takođe većinski zastupljena, kao i srceparajuća ocjena, da su socijalizam i komunizam odlične ideje, no do sada ih eto, nekako, nijesu uspjeli dobro realizovati. Debela većina Njemaca smatra da moć privrede šteti demokratiji.
Dal' ova studija znači da će uskoro opet crveni barjaci da se viju sa opština i tvrđava? Naravno, ne. U njemačkom mentalnom socijalizmu se više radi o njegovanoj unutrašnjosti - oslobođenoj muka i napora jednog slobodarskog društva i slobodne tržišne privrede, koja celebrira samu sebe. Težnja ka egalitarizmu je leglo onog narodnjaštva, u kojem ljudi (podređeni robnom karakteru svih veza) gluvare u toploj i ugodnoj svakodnevici.
Religija socijale je najjača konfesija.
Vjera u socijalu je najjača njemačka konfesija, a ponekad njenim žrecima i uspije da na zemlji osnuju svoju civitas dei. U istočno-njemačkoj državi Tirinigiji, 25 godina poslije ujedinjenja, ponovo vlada komunistički predsjednik. Karl Marks je bio svjestan opasnosti religioznog, pa je stoga svoje zapovijesti spakovao u oblande naučnog stava. Histerija na temu desnog ekstremizma ni u jednom momentu u Njemačkoj nije pokrivena senzibilitetom prema lijevom ekstremizmu. Skoro pola od svih Njemaca jezgro svoje vjere nalazi u vjeri u socijalu. Toj para-crkvi samouslišenja pripadaju i članovi CDU, pri čemu je interesantno koliko malo ovo nebulozno sanjarenje šteti njemačkoj privredi: kao i u ostalim religijama: liturgija je bitnija od konsekvetnog poštovanja pravila i zapovijesti.
I sve dok sve njemačke vladajuće partije (a sve su partije kod nas na vlasti) pjevaju himne jednakosti i socijali, nijedan Njemac neće na ulicu sa crvenim barjakom iz svog toplog doma: taman je platio banci posljednju ratu za njega. Jer, kao što se zna, Revolucija je jedna prosto neugodna i zamorna rabota.
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
