Zvanično, Crna Gora je država. Priznata je i ima stolicu u UN. Velja se da je lider u regionu. Lider čega? Evropskih integracija? U poređenju sa kojim državama? U poređenju sa onim državama sa kojima smo nekada, kada smo bili zajedno, bili nešto, a sad smo lideri u terminu duplo golo.
Kada pogledate strukturu trenutnih ex-YU upravitelja provizorijuma i protektorata koje zovu državama, na ovom prostoru, i ujedno izdvojite pet minuta vremena da skenirate njihovu prošlost i „ideologiju“, biće vam jasno da NATO nije glavna tema. Glavna tema su „naše teme“.
U situaciji opšteg ekonomskog kolapsa, beznađa, kulturnog i moralnog posrnuća, forsiraju se teme poput srpske i crnogorske crkve, ugroženosti države, duvanja prašine sa crnogorskog orla... Mi imamo državu? Imamo zastavu! Himnu! Grb! Naježimo se tri puta, poput g-dina Stijepovića kada se pomene 21. Maj.
E to se zove primitivno poimanje države. Dakle „niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore“!
U želji da potpuno iritantno udarim na „romantizam“ pojedinih „rodoljuba“, konstatujem da je Crna Gora sve osim država, sve osim pravna država, sve osim država socijalne pravde, sve osim ekološka država...
Crna Gora je danas jedno veliko ništa. Zašto? Da li je država kada se političari hvataju za srce kad svira himna? Da li je himna država? Da li je bilo kakav simbol ispred njenih građana? Pa, nije.... oni će za svoje performanse u parlamentu dobiti penzije nakon dva mandata. Imaju uredne plate. Imaju uredne dnevnice. Imaju plaćene mobilne. Plaćate im upoznavanje Evrope i drugih geografija. Sve vas “razumiju”, a u stvari ih baš briga.
Država treba da bude njenih građana. Utopija? Građana koji imaju sigurnost? Građana koji se sjećaju sigurnosti iz SFRJ? Građana kojima se djeca igraju na igralištima na kojima eksplodiraju automobili?
E sad se postavlja pitanje - nesposobnost vlasti da obezbijedi uslove dobrog života svojim građanima? Ne! Kako su ljudi iz vlasti i njihovi kumovi, uspjeli da se obogate optužujući građane da su nesposobni, ujedno koristeći modele koji jesu za krivičnu odgovornost u zapadnim sistemima.
Nije država zastava i himna... ruka na srcu... zlatna medalja... Država je kada si čovjek u noj. Kada znaš da ćeš imati penziju od koje ćeš da živiš dostojanstveno. Kada znaš da ti se plaćaju doprinosi u punom iznosu. Kada 31. decembra ne dobiješ otkaz od Lakovića ili kada 31. decembra u 22.00 h ne trčiš djetetu da kupiš poklon za Novu godinu jer si baš tada primio platu.
Država je kada se plaćaju porezi i doprinosi u svim državnim organima, a ujedno se ne dijele „bespovratni“ stambeni krediti za „kadrove“.
Država je kada se svi građani osjećaju sigurno, a ne kao robovi.
Danas sam razgovarao sa radnicom koja me svakog dana u pekari dočekuje sa osmijehom. Duguju joj 10 plata. Da je bacimo lavovima?
Jedna penzionerka mi je plastično objasnila svoje ropstvo. “Bunila bih se jer znam da 40 godina moga rada ne zavređuje ovu nadoknadu. Od nje živim. A kad smo se pobunili, kasnila nam je penzija 5 dana. A za mene koja živim od 250 - pet dana je dugo.”
Prioritet je NATO ili građani?
U regionu u kom skaredne figure političke scene rabe nacionalizme svoje skupine i pravdaju salto mortale svojih ranih radova, opet se zvecka sa oružjem. A ekonomija? A napredak? Milo, Kolinda, Vučić, svekolika BiH struktura… Na evropskim partijima se kuckaju čašama i razmjenjuju osmijehe. Familije poginulih koje traže pravdu i grobove bližnjih su najveći gubitnici. Oni koji su vodili ratove i sijali mržnju sada nas vode u integracije.
Tako je to sa protektoratima. Bitno je da se ispunjavaju zadaci koji se postave, a za armiju ljudi koja će za par decenija samo biti socijalni slučaj umjesto penzonera - nije bitno. Bacićemo ih lavovima.
Bonus video:
