KONTRASTAV

Kako se zapleo političar Koča

Kopiju njegove poruke "Vijesti" nijesu dobile od Udbe, već posredstvom kredibilnog izvora iz Demokratskog fronta
73 komentar(a)
Koča Pavlović, Foto: Arhiva "Vijesti"
Koča Pavlović, Foto: Arhiva "Vijesti"
Ažurirano: 11.02.2015. 07:04h

Povodom članka “Neka kaže ko je poslao mail”

Da bi bio uvjerljiviji, moj prijatelj Koča bi morao da se odluči - je li Udba potpuno falsifikovala njegovu poruku, ili je ona "nezakonito" pribavljena, pa u originalu dostavljena "Vijestima" ili je možda "nezakonito" pribavljena, "dorađena" pa onda doturena, ili je Udba "hakovala" njegov gmail nalog pa poslala svoju poruku kao njegovu. Možda su umiješani i CIA, Vatikan i Kominterna.

U svom odgovoru ostavlja otvorenim sve opcije i sve se više zapliće. To je logički neodrživo, pogotovo za ljude koji po prirodi stvari moraju znati jesu li ili nijesu poslali mail i jesu li ga ili nijesu primili. Sve opcije ne mogu biti tačne. Nije ovo Skupština niti izborna kampanja u kojoj političar Koča može bez posljedica spinovati i zamajavati javnost i svoje birače. Koča se zapleo, u tome je stvar.

Zato, ni u svom jučerašnjem uratku nije jasno rekao "ja nijesam poslao tu poruku", kao što to nije rekao ni u razgovoru sa "jedinim članom uredništva sa kojim još ima ljudsku komunikaciju" Neđeljkom Rudovićem, nakon što mu je on pročitao dio navoda iz poruke, dan prije objavljivanja članka. Nego je prijetio tužbom ako objavimo njegovu  "privatnu prepisku". 

Čak ni na nekoliko puta "u ljudskoj komunikaciji" zvanično ponovljeno Rudovićevo pitanje da li je to njegova poruka, rekao je da odbija da komentariše. Pitanje je da li bi u suprotnom "Vijesti" uopšte tog dana objavile priču, kao što ni prije dvadesetak dana nijesmo objavili onu o njegovom zahtjevu da se smijeni šef poslaničkog kluba DF-a, jer je na jednostavno pitanje da  li je to tačno, političar Koča jednostavno rekao "ne", na stranu što nije govorio istinu. 

Političar Koča ne govori istinu ni kada kaže da je rekao da "nema pojma o kakvom se mailu radi". Nije tačno ni da je zvao Neđeljka "oko 22h", već u 19:30. Razgovor je trajao 6:25 minuta.

Kopiju njegove poruke "Vijesti" nijesu dobile od Udbe, već posredstvom kredibilnog izvora iz Demokratskog fronta. To se može dovesti u pitanje samo ako političar Koča tvrdi da u DF-u neki ljudi rade za Udbu, koja povrh svih zločina, zloupotreba, i nepočinstava dobrim dijelom živi i od fame o svojoj svemoći, koju šire i ljudi poput Koče. 

Bivši novinar Koča dobro zna da po zakonu novinari imaju pravo da ne otkriju svoj izvor informacija, što je tekovina svakog demokratskog društva. Ipak, evo predloga: neka političar Koča navede sve ljude iz DF-a za koje misli da rade za Udbu, pa ću ja ozbiljno razmotriti da mu saopštim ko je od njih dostavio poruku.

Ne želim da detaljno objašnjavam bivšem novinaru i sadašnjem poslaniku Koči šta znače odredbe Zakona o medijima o objavljivanju odgovora i ispravke, uključujući i njihovu definiciju. Trebalo bi da zna da uopšte nijesmo dužni da objavimo ničije fantastične teorije zavjere i spekulacije. Kao što nijesmo bili dužni da objavimo "demanti" sa nebulozom da smo učestvovali u jednom ubistvu, a pripremamo drugo, tako nijesmo objavili ni Kočin sa nizom političkih fantazija i noćnih mora slične vjerovatnoće.

Malo o "nezakonitosti" pribavljanja i objavljivanju "privatne prepiske", te o nepostojanju javnog interesa. "Vijesti" nijesu nikad ništa pribavile na nezakonit ili novinarski nelegitiman način, pa nijesu ni u slučaju mog prijatelja Koče. 

Takođe, "Vijesti" nikad ne bi objavile poruku u kojoj javni funkcioner nekome piše o privatnim stvarima, porodici, sportu ili vremenu, osim ako time ne otkriva zloupotrebe, nezakonitosti ili krivična djela, ili je to što piše u suprotnosti sa onim što funkcioner priča javno. 

Kočina poruka o legitimnom predlogu partijske strategije ne može biti privatna. Ona je, kao i sve što radi kao političar, plaćena i novcem poreskih obveznika, među kojima ima i njegovih birača. Oni imaju pravo da znaju šta radi, pa makar to radio ne želeći da iko sazna. 

Po rezonu bivšeg novinara Koče, javnost nikad ne bi saznala za aferu “Snimak”, jer je taj materijal pribavljen "nezakonito", odnosno bez znanja Mila Đukanovića i drugih aktera. Slično je i sa aferom “Listing”, snimkom Kalićeve svadbe itd. Da ne pominjem brojne partijske krize u zemljama zapadne demokratije, izazvane procurjelim imejlovima i pismima. 

U svim slučajevima je riječ ili o insajderima, klasičnim zviždačima, koji zbog nezadovoljstva onim što vide, dostavljaju o tome dokaze za javnost, ili o drugim motivima koji za novinarsku procjenu nijesu od značaja, ako je materijal vjerodostojan. Pa bio u pitanju Milo ili Koča, nama je svejedno.  

Evo nas kod ključne stvari. Naš izvor i mi tvrdimo da je poruka vjerodostojna, političar Koča naknadno i posredno da nije (u više opcija). 

Ne znam ni gdje je vidio da ja "ponavljam da je bilo kakva istraga nepotrebna", da se "plašim rasvjetljavanja ove udbaško-medijske podmetačine". Naprotiv, rekao sam da jedva čekam njegovu tužbu, koja podrazumijeva vrlo jednostavnu provjeru - da  li je na t-com adresu dvojice njegovih kolega stigla njegova poruka i koja je sadržina te poruke bila. Ako se ispostavi da je on u pravu, sramota je naša i našeg izvora iz DF-a, ali ako se ispostavi da nije, onda je njegova i četvoro njegovih partijskih kolega koje su primile njegov imejl, a o tome ćute.

Preporučujemo za Vas