Dođe i taj dan, odnosno noć. Kiša iz neba i iz zemlje. Ledno. Ne toliko da ohladi emocije i ushićenje anketiranih građana i prolaznika. Neonska slova ispisuju naziv kulturne institucije čiji je osnivač opština. Radost svuda i na sve strane. Najviše se raduju frizeri i stilisti članica partija u vlasti i zaposlenica u organima lokalne uprave. Kao i obično, pazar je malo veći u ovim prilikama.
Pročulo se da dolazi kultura u naš umorni grad. Ili kako poslenici vole da kažu: „Ponovo se vraća stari sjaj“. Od ovog vraćanja sjaja, stalno se naježim. Kakav krešendo za dosadni Program podrške razvoju kulture u Nikšiću. Pročulo se da dolazi i on. Glavni režiser. Nikakav kijamet ne može spriječiti pokušaj da mu se iz daleka osmijehne ili mahne.
Pravi i za obaviještene sugrađane očekivani kulturni spektakl. Pozorište u pozorištu. Muzičari Crnogorskog simfonijskog orkestra su ovoga puta u ulozi publike. Sa uzdignute bine uživaju u svom umijeću i gledaju u glavne likove, razasute po osam godina rekonstruisanoj sali.
Od nastanka partijskog pluralizma u našem demokratskom gradu, ulaznice za događaje „visoke“ kulture dijele se rukovodiocima organa i zaslužnim članovima partije. Oni po pravilu ne dolaze, prosto zato što ih kultura ne zanima. A ljute se ako nijesu dobili. Mali znak pažnje umjesto milovanja ipak prija. Na kraju, opet će izbori, pa će se neko sjetiti da podsjeti i opomene na više puta dodijeljene ulaznice za kulturu. I ponovo obavezu „od vrata do vrata“.
U ulozi partibrejkera kome „evo ni dobro ne valja“, razmišljam o dvije stvari. Zaboga što sigurni birači ne dođoše u većem broju? Ili se saznalo da on ipak neće doći, pa se ostalo kući, a javni je servis umjesto direktnog prenosa komemoracije kulturi ipak najavio snimak. Kako god okreneš, opet snimak. Jesu li akteri snimka ujedno i akteri predstave?
Sa nestrpljenjem i radoznao očekujem nove vijesti i razloge o teškim uslovima i izostanku rezultata rada Nikšićkog pozorišta. Neće ni ove vladine pare dovijeka. Većina sugrađana i ne shvata da mi od svoga novca godinama obezbjeđujemo plate zaposlenima u svim javnim institucijama kulture. Niko ne zna koliko ih prima platu. Ni zbog čega. A svi glume. Jedino mi statiramo.
Kad se jednom stiša aplauz i dospiju fakture za struju i grijanje, ko će režirati sljedeću predstavu? Koga li će zapanuti glavna uloga da sliježe ramenima i objašnjava?
Bonus video:
