USPUTNI ZAPISI

Zagonetna Mrs. Papago

Lakše je nekud otići, nego vratiti se
115 pregleda 1 komentar(a)
Sava Rakočević (Novina), Foto: Privatna arhiva
Sava Rakočević (Novina), Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 01.02.2015. 10:04h

U čikaškom Grant parku bronzana skulptura Indijanca na konju, rad Ivana Meštrovića. Zanimljivo: kada je istaknuti vajar završio skicu spomenika, zamolio je Mihaila Pupina da iznese svoje mišljenje. Pupin nije bio zadovoljan izgledom konja, i, kako kaže Vesna Barbić, istoričarka umjetnosti, u priličnoj mjeri se zamjerio autoru.

Čikago, velika američka varoš, privlačila je i Crnogorce još od polovine XIX vijeka. Pred Prvi svjetski rat u Americi je već bilo dvadeset hiljada Crnogoraca. Pjevalo se: “Ameriko rosno cvijeće/Nema toga ko te neće/Ni đeteta od dva ljeta/Niti starca od sto ljeta…”

Radili su u rudokopima, pa književnik Janko Đonović reče: “Kad na grlima podzemnih jama žuta svjetlost karbituše utrne, crnce i Crnogorce zemlja vraća - i jedne crne i druge crne…”

A “ljube” su pisale: “Molim brata, molim kuma/da mi zajme trista kruna/da otiđem u Čikago/pa da vidim moje drago/kako radi i propada/i daleko jade jada”.

Rascvjetao se Grant park uz Mičigensko jezero. Grozd oblakodera planduje na jesenjem suncu. Nedaleko, u prestižnoj Aveniji diverzi, Sava Rakočević, istaknuti američki umjetnik. Rođen u Peći; dipomirao 1960. u Beogradu kao najbolji student Akademije primijenjenih umjetnosti. A zatim se 1966. otisnuo u Sjedinjene Američke Države, zemlju, kako kaže, velikih mogućnosti.

Kap duše

S devetog sprata, iz slikarevog otmjenog stana, divan pogled na Mičigensko jezero.

- Ovo je, u stvari, pravi Čikago - veli Sava Rakočević. - Sve ostalo je neka daleka periferija. A ko nije granao na svojim stablima, neće listati ni u tuđim kulturama. Moje linije na slikama su poput rijeka iz otadžbine; ona živi u čovjeku. Rijeke teku i ne vraćaju se svojim izvorima. Linije na mom platnu poput rijeka imaju zmijolik oblik. Slika je lice bez naličja. Gledajući naslikano platno pokušajmo da ga osjetimo, ne pitajući šta je slikar htio da kaže. Posebno ako se govori o slici kojoj nije dat konačni oblik, gdje se kap ulja još nije slegla u sadržaj. Pa kad neko pita tako lako, vjerovatno očekuje da mu slikar odgovori još lakše i brže. Tu nema odgovora. Pokušaj da se objasni jedan slikarski rad udaljuje nas od tajnovitih izvora istine i poruke koju nosi slika u sebi. Ona nalazi začeće u tamnim nizovima unutrašnjeg svijeta. I u tom snu, van budnog života, hita ka svijetlim prostorima svijesti. Ko zna koje sve svijesti djeluju na njeno oblikovanje? Kada je misao o slici formirana, slikar prenosi taj svijet misli na platno. Od njegovih misli do platna misao je već doživjela izvjesne promjene. Koliko bi tek bilo promjena na putu od slike do njenog objašnjenja.

Slika se ne prevodi. Pisac svoje misli prenosi znacima, ispisujući stranice; slikar ih postavlja na platno ili na druge materijale, određujući ih linijom i bojom, i u toj povezanosti s materijom žive i kreću se u prostoru - dijagnosticira slikar Sava. - Mnogo je naslikanih platna sa cvijećem, da se već gušimo od njegovog mirisa. Slikari su kao i pjesnici isticali nježnost i ljepotu cvijeta i zajedno s njim padali i plakali. Materija se kikotala njihovim čulima, pripremajući sokove za nove cvjetove. Pogledajmo kamenje, nema istog kamena po obliku, boji, čvrstini, težini; svaki je različitog karaktera. Ako na kamenu izraste cvijet, povjerujemo da i kamen ima srce. U nekom kamenu na kome se nabrala starost, boja zamrzla i vlaga sakrila u lišaju, može se naći više sadržaja nego na nekom licu. Nema kamena koji ne može da bude slika. Koliko gustoga tkanja u njegovom tkivu, koliko praha zvjezdanoga. Od jednog bloka kamena, čije su vene pokrivene bijelom hladnoćom, vajar će stvoriti umjetničko djelo utiskujući mu ljepotu i kap duše…

Sava priprema veliku izložbu u Njujorku. Najveći američki grad, očigledno, postaje svjetska metropola umjetnosti.

- U pravu si. Po mom mišljenju, Njujork sve više preuzima primat likovne umjetnosti Parizu, ulaže u umjetnost. Čeka, vjerovatno, i nekog novog genija. A on se ne pojavljuje često - kaže Sava. - Ako jedan narod u vijeku iznjedri tri-četiri velika stvaraoca, onda je to, zaista, veliko. A sva ostala masa stvaralaca i polustvaralaca je tu kao pomoć da se geniji izdvoje i izrastu.

Podsjećanje na Dučića

U slikarevom stanu, u srcu Čikaga, puno lijepih, vrijednih stvari; dva čiraka iz carske Rusije, komoda u stilu Luja XVI i na njoj divni, bijeli, mermerni sat, koji je pripadao pjesniku i diplomati Jovanu Dučiću.

- Sve što imam Dučićevo želim da poklonim nekom budućem muzeju pisaca u staroj domovini, naravno uz garanciju da to bude sačuvano - objašnjava Sava. - Posjedujem dio Dučićevog stilskog namještaja, koji je dobio dok je bio na službi u Italiji od neke grofice iz porodice Bordžija. Tu su dvije stare kineske vaze; imam i posmrtnu Dučićevu masku. Neko se sjetio, kad je pjesnik umro, da sačuva njegov lik. Maska treba da se izlije; čuvam original u gipsu gdje se još vide ostaci Dučićevih vlasi i trepavica.

Pokazuje mi slikar Sava i jedan crtež Marije Papago, koji je Dučić uvijek nosio sa sobom. Tu lijepu ženu Jovan Dučić je izuzetno volio, pa je na poleđini crteža svojeručno napisao tekst, koji se prvi put objavljuje:

“Slika predstavlja gospođu Mariju Papago, rođenu Kalinski, kćerku prvog ađutanta kralja grčkog Konstantina, generala Kalinskog, a ženu docnije - ministra vojnog generala Papago (1935-39). Poklon lični Jovanu Dučiću od gospođe Marije (god. 1916) u Atini. J. Dučić”.

U Grant parku zlati se Meštrovićev Indijanac na konju.

- Lakše je nekud otići nego vratiti se - veli Sava Rakočević. - Što vrijeme više odmiče povratak postaje teži, jer vas ne čekaju više oni koje smo ostavili. Neko mi reče da u konacima Manastira Morača pripremaju jednu sobu za moj atelje. O, znaš šta to za mene znači?! Neće to biti prazno. To bi za mene bilo više nego pola Beograda da mi daju…