Odlazak na Olimpijske igre - može se čuti svako malo - san je svakog sportiste. Ali, odlazak na najveće sportsko takmičenje san je i svakog ljudskog bića. Ipak, kada se, prije sedam godina, približio moj odlazak u Peking, nisam bio srećan. Zebnja da ću morati bukvalno da preživljavam, strah da ću gladovati zbog hrane koja nema veze sa našom, odbojnost prema kineskim radnjama koje su počele da niču po Crnoj Gori, ispunjavale su me nelagodom kao nikad ranije...
Bože, kako sam bio glup!
Moje predrasude razbijene su u paramparčad valjda onog trenutka kada je avion dotakao tlo najmnogoljudnije zemlje na svijetu. Samo nekoliko trenutaka nakon toga, dočekao me je velelepni aerodrom, koji se beskonačno prostirao u dužinu i širinu, a čiji je plafon lebdio daleko iznad besprekorno čistog mermernog poda. Bolesnom od pedanterije, učinilo mi se da je to jedino mjesto na kugli zemaljskoj sa čijeg bi poda jeo bez problema. Ni slutio nisam da je gotovo jednako čist i pekinški metro, kroz koji dnevno prostruje milioni ljudi, da je takav i svaki javni toalet na stadionu, dvorani, restoranu...
Bože, stid me!
Još sam pogledom bezuspješno pokušavao pronaći bilo kakav stub koji nosi aerodromski svod, kada su se oči zaustavile na nasmijanim licima uniformisanih volontera, djevojaka i momaka sa olimpijskim krugovima na majicama. Njihov osmijeh je nešto zbog čega ću Kinu pamtiti dok sam živ. On otkriva njihovu dušu i oslikava njihovo biće. Iskreno, neiskvareneno, željno da pomogne, željno prijateljstva. Biće potpuno suprotno od našeg. Taj osmijeh pratio me je svakog dana, svakog trena, na svakom koraku. Pratio me je i kada sam odlazio, pokušavajući da skrene pažnju sa suznih očiju koje su otkrivale tugu što je našem druženju došao kraj. Bio je to osmijeh zbog kojeg sam se zakleo sam sebi: Vratiću se!
Bože, hvala ti!
Kina je zemlja sa 5.000 godina tradicije. Kinezi su otkrili papir, pismo, barut, kompas, kormilo... Oni su zadužili svijet kao niko. To je zemlja kontrasta koji je čine ljudskom, plemenitom, običnom u onom zaboravljeno-najljepšem smislu. Zemlja malenih, trošnih kućica i ogromnih nebodera od kojih, ili bolje reći, na kojima zastaje dah. Zemlja koja ima Veliki zid i Zabranjeni grad. Ptičije gnijezdo i Vodenu kocku. Zemlja čije pismo ima 50 hiljada znakova. Država koja u kontinuitetu postoji hiljadama godina.
A mi se busamo u grudi da niko nema ono što mi imamo - vrzmalo mi se po glavi penjući se uz hiljade stepenika jedine zemaljske građevine koja se vidi iz svemira... I smeta nam neko ko je u potrazi za srećom prešao čitav svijet i izabrao baš naše, prokleto parče Balkana. Žalosno...
Bože, prosvijetlio sam se!
I vratio! Tri godine kasnije. Peking sam zamijenio Šangajem. Ali onaj osmijeh ponovo je bio tu! Opet me dočekao na aerodromu, opet me ispratio kada sam odlazio. U međuvremenu - emocije koje paraju dušu. Jedan veliki sportista, Kobi Brajant mu je ime, rekao je prilikom drugog dolaska u Kinu: “Vratio sam se kući”. Znači li to onda da odlazak iz Kine znači i odlazak od kuće? Makar se odredište na kineskom jeziku pisalo 黑 山 (Hei Shan)? Nije ni važno. Zakletva je opet pala!
Bonus video:
