KOSMOS ISPOD SAČA

Ko vuče konce i ovce?

Naši likovi prave predstavu koja balansira između groteske i burleske. Sve je pozorište, gotov komad koji samo čeka da bude zapisan, fali samo daktilograf. Potrebno je samo malo analizirati likove sabijene na malom prostoru i scena je postavljena
62 pregleda 11 komentar(a)
Huan Karlos Liberti
Huan Karlos Liberti
Ažurirano: 16.02.2019. 09:49h

Ako bi bilo moguće pitati Molijera, Nušića i Gogolja gdje bi voljeli da se ponovo rode i pišu, siguran sam da bi oni odabrali upravo Crnu Goru, ovaj naš Montenegro.

 Teško da postoji na svijetu mjesto gdje je toliko velika koncentracija budala u foteljama kao kod nas, a zli dusi bi rekli da je epicentar dešavanja naš parlament. Kao da je godinama raspisan konkurs za raskalašne mediokritete-poslušnike koji su spremni da budu odabrani, da postanu salama koja govori, višećelijski organizam željan pozicije koja će im omogućiti za njih idealan poklon-paket: pojavljivanje na TV, ljubavnicu, stan, kola i platu. Parlament za neke ima formu zlatne ribice. Dupetom protljaš fotelju u parlamentu i želje se ispune.

 Naši likovi prave predstavu koja balansira između groteske i burleske. Sve je pozorište, gotov komad koji samo čeka da bude zapisan, fali samo daktilograf. Potrebno je samo malo analizirati likove sabijene na malom prostoru i scena je postavljena.

 Njihovo sudaranje je čak simpatično, a rezultat sukobljavanja sitnih interesa velikih budala je više nego zanimljiv, naročito imajući u vidu zapaljen narod koji ih slijedi i imitira.

 Za protekle tri godine tokom kojih jednom nedeljno pišem ovu kolumnu za ART često sam dobijao pitanja odakle dobijam inspiraciju i kako uspijevam da održim kontinuitet u pisanju. Inspiracija nije posrijedi, već su bitni likovi i događaji koji se sami nude. Dovoljno je popiti kafu u kafani koja ima prozor sa pogledom na neku od podgoričkih ulica,  ili samo otvoriti bilo koje novine, ući u taksi poslije ponoći ili otići na neki od naših tužnih, unaprijed propalih protesta.

 Jedini problem u pisanju kolumni predstavljao mi je Internet, odnosno nedostatak istog kad mi je najpotrebniji, a često je problem bio precvikovan punjač lap topa ili to što sam nekad zaboravljao koji je dan u nedjelji. Likovi i dešavanja u Crnoj Gori nikad me nisu iznevjerili, uvijek je bilo dežurnih inspirativnih budala na visokim položajima. Bogom su dani da se čovjek njima posluži i ispuni bijeli papir Word-a, a problem je odabrati budalu nedelje.

 Veći problem predstavljali su mi ljudi sa predlozima o pisanju. Istim metodom se vode kad glasaju, uvijek lično gledaju na problem i obično su predlozi bile one teme koje pojedinca najviše pogađaju. Odbrambeni mehanizam činio je da predložene teme najčešće izbjegavam.

 Isprva mi je bilo nevjerovatno kako naši pisci uspijevaju da izbjegnu silne teme koje se same nameću, ali globalni problemi, region, Balšići i Crnojevići i zdrav život su uvijek opcija da uredno pišete i ne smetate nikome. Obmanjuju sebe da su naše teme sitne i nebitne, a zauzvrat dobijaju sinekure.

 Novinski izvještaji sa proslava Božića i Pravoslave Nove godine, počev od problema da li je to Srpska ili Pravoslavna Nova godina, sve do tuče i zastave, retorika kao i polarizovano izvještavanje medija predstavlja siže za predstavu. Sve dok postoje likovi kao što su Kralj iz Rastoka, Stevo PR, Miraš, MC Medojević i Amfilohije biće dobrih predstava van teatra.  Posmatrati ih samo kao likove iz neke tragi-komedije jedini je recept za očuvanje zdrave svijesti jer ako im povjerujete čeka vas ludilo. Molimo vas da izgasite vaše mobilne telefone jer predstava uskoro počinje. Hvala.