Dobra je stvar kod Kolinde Grabar Kitarović da ona zapravo nije nikakav politički radikal.
Loša je stvar što ona nikad nije iznosila vlastiti politički stav, već je uvijek morala provoditi tuđu politiku. I kao ministrica, i kao veleposlanica, i kao NATO tajnica.
Od 2003. godine provodila je politiku Ive Sanadera, temeljenu na liberalizaciji i detuđmanizaciji HDZ-a. Sada provodi politiku Tomislava Karamarka, temeljenu na radikalizaciji, konzervativizmu i retuđmanizaciji HDZ-a.
U međuvremenu, kao veleposlanica provodila je politiku predsjednika Stipe Mesića i Ive Josipovića, i za to dobivala pohvale njih obojice.
U ovoj kampanji je govorila da je protiv pobačaja i za pravo izbora, pozivala se na Franju Tuđmana i hvalila Stipu Mesića zbog detuđmanizacije, profitirala na podjelama i zazivala zajedništvo i pomirenje. Upravo zato sada je vrlo teško predvidjeti kakvu će politiku voditi po dolasku na Pantovčak.
Sanaderov liberalizam
Naravno, u prvih godinu dana pomagat će Karamarku da dođe na vlast, bit će to njezin primarni zadatak, ali sama činjenica da je dobila izbore u Hrvatskoj za samo 1.989 glasova daje joj obavezu da se obrati i onom drugom, liberalnijem dijelu biračkog tijela.
Ne treba zaboraviti da je to punih šest godina uspješno činio njezin bivši šef Ivo Sanader i zato uživao u milosti brojnih ljevičara, liberala, analitičara i kritičara.
Međutim, glavni problem nije sama Kolinda, koliko oni koji su je doveli na vlast i sinoć slavili njezinu pobjedu.
Oni koji su to činili porukama mržnje, podjela, huškanja protiv Jugoslavena i "jugofila", na antisrpskoj retorici, na diskriminaciji i isključivosti.
Kitarović nikad u svojoj političkoj karijeri nije izrekla ni jednu rečenicu koja se pamti, pa čak ni po lošem. Sada je, međutim, postala predsjednica stranke koja je krenula u progon "jugofila" i svih onih koji "ne vole Hrvatsku", i to nasuprot premijera koji je očito više nego spreman prihvatiti taj izazov i u idućih godinu dana do parlamentarnih izbora voditi rat protiv "zločinačke zadruge".
Do tada, Kitarović će raditi za Karamarka i HDZ. Pitanje je što će uslijediti nakon toga.
Ograničena lojalnost
Naime, na primjeru Jadranke Kosor moglo se vidjeti da lojalnost šefu stranke ima vrlo ograničeni rok trajanja.
Kolinda će na Pantovčaku vrlo brzo osjetiti moć funkcije, neovisnost koju joj daje pozicija predsjednice Republike, a zatim i superioran položaj u odnosu na Karamarka koji je u ovom trenutku tek običan šef jedne oporbene stranke.
Karamarka to vidljivo muči. Ne samo zbog kisele reakcije na Kolindinu pobjedu, pa i uzurpiranja pobjedničkog podija, nego i zbog njegove želje za kancelarskim ovlastima i ukidanjem predsjedničkih izbora.
Zajedništvo ili pokoravanje
I Kosor je bila lojalna, toliko lojalna da je zaslužila da joj Sanader na odlasku uruči žezlo stranke, fotelju Vlade i sporazum sa Slovenijom, ljubila se s njim i tepala mu "dragi Ivo, dragi prijatelju", a onda ga izbacila iz stranke i strpala u zatvor.
Kolinda je također lojalna. Samo je pitanje kome. I dokle.
U svakom slučaju, bez obzira što je odmah nakon pobjede otišla u Savsku pozdraviti branitelje koji su zbog nje podigli šator ispred Ministarstva branitelja, ona mora biti svjesna mikroskopske razlike u glasovima i duboke podijeljenosti društva na ovim izborima.
Zato tek treba vidjeti misli li ozbiljno u vezi onih poruka o zajedništvu, izrečenih u pobjedničkom zanosu, ili se to percipirano zajedništvo odnosi tek na pokoravanje prozivanih "jugofila" HDZ-ovoj pobjedničkoj opciji.
I je li to njezin stav ili stav Tome Karamarka.
(24sata.hr)
Bonus video:
