Moja ćerka je mahnula rukom, što je znak da razumije „baj baj“ koje je eto izgovorila prvo na svom proto-jeziku u kome se još ne zna ni reda ni božijeg slova. Ali ipak, rekla je baj baj. Ni manje ni više nego jezik onih koji su nas bombardovali, progovorila ga malena i ranila oca izdajničkim činom koji rađa pomnu brigu patriote.
Druga ćerka još nije progovorila i nadam se da će ona dati neku iskonsku riječ, slavenoserpsku, ili da će joj ižljeći ś, ali ne pogano poljsko nego naše ś, koje će učiniti da se osjećam manje kvislingom poslije onog baj baj, onog izdajničkog čina koji mogu da oprostim ali ne i zaboravim. Stvarno je čudno da ti dijete progovori strani jezik, no kažu ljudi da to danas nije rijetkost i da mom roditeljstvu nema mane. Slaba utjeha, anyhow.
Sve su nam igračke od plastike i sve igračke imaju neku muziku i recitale i svi su recitali na engleskom, osim jednog novčanika koji je stigao iz Berlina i koji kad ga otvoriš kaže nešto poput „mencendumuncen“. Možda je dobro da se osjećaj za novac i bankovnu karticu razvija na jeziku štedljivih Njemaca, ali i oni su nas bombardovali, pa mi je želudac stisnut kao pesnica partizana pred streljačkim vodom.
O partizanima tek neće imati pojma ako ih na vrijeme ne isprepadam sa dvije-tri priče o četnicima, i onda prilikom uspavanke grunem - a đe je četnik? - što kod djece ima da izazove košmarnu paniku koju jedino mogu da pobijede imenovanjem Pekovih divizija. Ali, to je samo moja mašta. Ova djeca su se već izrodila sa baj baj, vidim lijepo, njihov domet je da veličaju eventualno nekog savezničkog oficira. Moja su djeca ona lakoma djeca iz partizanskih filmova kojima britanski pilot daje čokoladice i žvake. Baj baj?! Ma, došlo mi da im pustim onaj novi pravoslavni crtani, samo da uzmu dozu serbišen jezika koji je i moj jezik, naš zajednički, kako ga god zvali. Mislio sam da se taj jezik sa majčinim mlijekom posisa ali pošto u zdravstvenoj jedinici neonatologije nije bilo laktarijuma, moje su djevojčice sisale nestleovu formulu i valjda zbog toga sad imamo problem.
No dobro. Uzmem tu pravoslavnu produkciju i pustim prvi pravoslavni film za djecu. U prvom pravoslavnom minutu za djecu narator pominje gnojne rane, već se Hristova glava javlja nekom kralju koji se raspada u tim gnojnim ranama, što je otvorilo mogućnost da moja djeca prvo progovore riječ „gnoj“, i nije mi se to svidjelo jer sam se nagledao horora sa malom djecom i već zamišljam kako beba baulja raširenih ruku prema meni, smije se i izgovara G-N-O-J i onda se budim sav u goloj vodi i idem da ih pokrijem, vidim da mirno spavaju u krevecima, sanjaju vjerovatno nekakve glupe američke snove. Sad vas pitam bratski - američki snovi ili pravoslavna animacija, ima li strašnije dileme za jednog roditelja.
I gdje je tu Javni servis? Može li on da mi pomogne u jezičkoj afirmaciji nacionalnog kroz verbalnu praksu mojih ćerkica. Već je jutro i one gledaju na televiziji ovce koje mekeću engleski. Tačno je 9:40, vrijeme obrazovnog programa. Na RTCG 1 Kiki Lesendrić, mršti se kao na čučavcu, dok RTCG 2 forsira povijest papizma. Debakl. Sad obje plaču jer im se ne gleda ni Kiki, ni pontifex maximus, djevojčice samo žele malo dobre zabave (Lauper, 1983), a sva dobra zabava je na engleskom. Htjeli mi to da priznamo ili ne, prosto ne ističemo se baš u proizvodnji igračaka, nismo napravili nekakvog plišanog mecu sa crnogorskom kapom koji glasom M. Bubreška kaže „laka noć, đeco moja“ ili pjeva himnu kad mu staviš šapu na donji stomak.
Šta dakle preostaje roditelju koji konzervativno brani jezičko-kulturološku zabludu zvanu domovina? Šta raditi u nedostatku plišanih međeda sa crnogorskim kapama i perfektnom dikcijom? Nema druge nego da roditelj pusti djecu da progovore na engleskom - a da ih onda čim malo stasaju isforsira arhivom SFRJ programa, odnosno produkcijom za djecu zemlje koja se raspala u krvi civila. Ionako u igraonicama puštaju samo Dragana Lakovića.
Nema nove muzike za djecu da valja. Nema prostora za djecu. Kad je kiša, svi jure u Delta city. A tamo opet, engleski. Ta jezička okupacija mi teško pada, slušam „Old Macdonald Had A Farm“ kao da je „Lili Marlene“. Stiskam daljinski, sve mi to pjeva po cijeli dan na kanalu Baby TV. A čija je Baby TV? Opšte je poznato da je Baby TV pod šapom konzorcijuma Fox international Channels. Zloglasni producenti Foxa su lukaviji od hiljadu lisica. Oni možda upravljaju našim bebama, učitavaju im tajne poruke protiv otečestva i kad vidite neku benignu pčelu u crtanom filmu, ko vam garantuje da baš to gledate, da to nije neka kriptovana hvala dronu ili poziv na veleizdaju. I onda se ti čudi otkud su djeca za NATO, a kad jednog dana uočiš natpis „Guantanamo“ na kućici za lutke, objesi se, brate.
U redu. Zamišljam kako će moje ćerke neke od važnih stvari u životu izgovoriti na tuđem jeziku. Kao nije mi pravo. Ali usred domoljubnog očajanja shvatim da taj jezik prestaje da mi bude tuđ jer će ga govoriti one - unijeće mu novi smisao, ublažiće mu ritam - i onda pustim čika Leonarda Koena koji radi to isto u maniru najboljeg đeda na svijetu. First we take Manhattan, than we take Berlin. Sve je kako treba, dječice, šali se malo tata ono sa partizanima i četnicima, vi živite u drugom vremenu, rođene ste u jednoj preprodatoj zemlji i budite vesele jer ovdje briga nema - svako ima pravo sebi da odredi brigu i lektiru. A tata će vama. Makar lektiru. Naravno da mi ne smeta baj baj, naprotiv, kad ga vi izgovorite kao da mi ga je baba izrekla. I Minja Subota mi je vazda ličio na Majkl Kejna. Ne brinite, dječice moja, upoznaćete obojicu, i Djeda Mraza po imenu Raša Popov, kojeg su neki nevaljalci htjeli da biju.
Bonus video:
