NEKO DRUGI

Leftovers ili ostaci ostataka

Bosanskohercegovačkim socijaldemokratima - a ovdje, naravno, mislim na SDPBiH - već se desilo ono pred čime hrvatski SDP tek strepi: potpuni poraz. Džaba je Zlatku Lagumdžiji bilo pozivanje na Tita, ono histerično vikanje "Titov SDP" i tragikomično zazivanje Božije pomoći, uz nezaboravni refren "Je l' tako, nano"
88 pregleda 0 komentar(a)
Putokaz, šake
Putokaz, šake
Ažurirano: 23.12.2014. 08:24h

U posljednjih nekoliko nedjelja na cijelom se (post)jugoslovenskom prostoru dosta piše o rastu tzv. desnice i raspadu tzv. ljevice.

Ne ulazeći u raspravu koliko ovakve političke odrednice danas i ovdje uopšte imaju smisla i prihvatajući - makar za potrebe ovog teksta - da socijaldemokratske i slične stranke pripadaju političkoj ljevici, dok narodnjačke i konzervativne opcije tvore desnicu, ilustrujmo barem s nekoliko primjera ovaj medijsko-javni trend. U posljednjem broju hrvatskog nedjeljnika Globus, recimo, Darko Hudelist ispisuje golemi "insajderski izvještaj s hrvatske desnice", članak čiji je sastavni dio i svojevrstan "who is who" leksikon, spisak 50 najuticajnijih hrvatskih desničara: od Ivana Aralice i Nine Raspudića do Tomislava Karamarka i Branimira Glavaša.

U Bosni i Hercegovini opet, u magazinu Dani, takođe u posljednjem broju, velika anketa pokušava da odgovori na pitanje svih pitanja: Da li je u BiH moguće ujedinjenje političke ljevice. U Srbiji je pak održan kongres najjače nominalno lijeve stranke: Socijalističke partije Srbije. Za predsjednika je ponovo izabran Ivica Dačić. Usprkos kontinuitetu na čelu partije, došlo je do signifikantnih promjena: tako je u logu stranke umjesto dojučerašnje ruže ponovo - zvijezda petokraka.

Svi su ovi konteksti, naravno, ponešto specifični. U Hrvatskoj su krajem ovog mjeseca na programu predsjednički izbori, a oni opet dolaze kao uvertira budućih parlamentarnih. SDP Hrvatske je svoje biračko tijelo razočarao na sličan način na koji je bosanskohercegovački SDP razočarao svoje, a Zoran Milanović po mnogo čemu počinje da podsjeća na Zlatka Lagumdžiju. U tom smislu, odlazak Mirele Holy iz SDP-a i osnivanje vlastite stranke pomalo podsjeća na slučaj Željka Komšića naročito nakon što se ispostavilo da po nekim anketama njezin OraH (Održivi razvoj Hrvatske) ima veću podršku birača negoli SDP. Na predsjedničkim izborima Ivo Josipović je ipak favorit, mada mu kandidatkinja HDZ-a opasno puše za vrat. Indikativno je da u svojim kritikama Josipovića Kolinda Grabar-Kitarović potencira činjenicu da je ovaj iznevjerio svoj slogan sa prethodnih izbora "Nova pravednost" te ističe da je Josipovićevo zaklanjanje iza antifašizma i ljevice tek poza, poručujući kako ne može Tito trideset godina poslije smrti izvući Hrvatsku iz ekonomske krize.

Bosanskohercegovačkim socijaldemokratima - a ovdje, naravno, mislim na SDPBiH - već se desilo ono pred čime hrvatski SDP tek strepi: potpuni poraz. Džaba je Zlatku Lagumdžiji bilo pozivanje na Tita, ono histerično vikanje "Titov SDP" i tragikomično zazivanje Božije pomoći, uz nezaboravni refren "Je l' tako, nano". Na tragu zakasnjele Lagumdžijine smjene i ujedinjenja SDP-a sa nekolicinom bivših "disidenata" na potezu od Mire Lazovića do Ive Komšića, rodila se makar i nejaka nada o mogućnosti ujedinjenja bh. ljevice. Ipak, govoriti o ujedinjenju bh. ljevice koje ne dobacuje preko entitetske međe je prilično deplasirano, a SDP tu stoji gore nego ikad. Nakon odlaska Slobodana Popovića, ne postoji niti jedna prepoznatljiva nebošnjačka SDP figura iz Republike Srpske; takođe, na posljednjim izborima SDP ne samo da je izgubio poziciju potpredsjednika Republike Srpske nego je i prvi put u istoriji dejtonske BiH, SDP u Republici Srpskoj - neparlamentarna stranka.

Slučaj Socijalističke partije Srbije je ponešto drukčiji od slučajeva SDP-a u Hrvatskoj i BiH. Zbog Miloševićeve hipoteke, ova stranka je poslije 5. oktobra 2000. godine bila na rubu propasti i gašenja. U nepunih petnaest godina, međutim, Ivica Dačić je od SPS-a načinio drugu po snazi partiju u Srbiji, a prvu nominalno lijevu. Na prekjučerašnjem kongresu, SPS je u službeni logo stavio petokraku zvijezdu, a oni koji prate lokalne prilike mogli su prije nekog vremena zapaziti da se SPS u Užicu, recimo, zalagao da se na trg u centru grada vrati veliki Titov spomenik uklonjen početkom devedesetih, ali su u gradskoj skupštini bili preglasani te se to nije desilo.

Kooptiranjem mlađih ljudi u vrh partije, među kojima su i umjetnici koji su kritikovali Miloševića, kao i deklarisani pripadnici LGBT populacije, Dačić se pokušao snažno ograditi od imidža koji je SPS imao tokom devedesetih. Iz perspektive Hrvatske i Federacije BiH, kontinuitet sa Miloševićem je mnogo teže zaboraviti, ali SPS se za birače iz Hrvatske i FBiH ionako ne bori. Bizarno je ipak bilo to što je počasni gost na kongresu SPS-a bio Milorad Dodik, i to u istom danu kad je Dačić rekao da je najveća Miloševićeva greška bila podrška Šešelju, a isti taj Šešelj rekao da danas podržava Dodika.

Kad se govori o ljevici u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, prečesto se zaboravlja da sve stranke koje se identifikuju kao glavne lijeve političke opcije u ovim zemljama imaju isto porijeklo. Savez komunista. Ako se sjetimo broja članova SK-a u svakoj od pomenutih socijalističkih republika tadašnje SFRJ i usporedimo ih sa brojem članova njihovih partija nasljednica, lako ćemo vidjeti da se u svim tim slučajevima radi o ostacima ostataka. U kontekstu impresionističke etimologije, tu se odlično uklapa engleska riječ: leftovers. U vrijeme raspada Jugoslavije, svaka od njih je imala svoj "istočni grijeh". Nije taj grijeh bio iste vrste i istog intenziteta, da se razumijemo, ali sve tri ove stranke su na različite načine iznevjerile misiju na koju se danas pozivaju. Dok to ne osvijeste, nema od njih ljevice.

(oslobodjenje.ba)

Preporučujemo za Vas