STAV

Za i protiv

Sve je ovdje Za i Protiv. Nema saglasnosti ni opšteg društvenog konsenzusa ni oko jednog ključnog, važnog pitanja u državi
71 pregleda 1 komentar(a)
demokratija, Foto: Shutterstock.com
demokratija, Foto: Shutterstock.com
Ažurirano: 06.12.2014. 10:25h

Prije neko veče bio sam svjedok nestvarnim scenama na ulicama Podgorice. Naime, na nekoliko mjesta u gradu automobili sa vozačima u kolima bili su zaustavljeni (u fazi čekanja) na mjestima gdje su potpuno onemogućavali saobraćaj, a zahvaljujući drugim nesavjesnim vozačima koji su čak parkirali vozilo na sred ulice (druge trake), ili na uglu raskrsnice?! Vjerovatno da je u pitanju bila ona nagonska reakcija: kad može on, mogu i ja (da parkiram). Ipak, nije jasno kako se gubi elementarni osjećaj ugrožavanja (i onemogućavanja) drugih učesnika u saobraćaju. U tim situacijama čovjeku će pasti na pamet štošta, pa i to da bi jedan snjegočistač dobrodošao u ovakvim situacijama, da ''razgrne'' sa ulica ove nesavjesne vozače.

Naravno, to je samo glupa zamisao, neostvariva, ali zaista: kako se suprotstaviti ovakvim pojavama, kako pojedinim ljudima objasniti da ne mogu da se ponašaju u skladu sa svojim ličnim interesima, a da istovremeno ugrožavaju druge? Napokon, to je samo jedan detalj ispoljavanja karakternih i kulturnih osobina pojedinaca, vidljivih na javnom mjestu. Nameće se pitanje: šta je sa svim ostalim lošim postupcima koje ovi pojedinci čine a da je to skriveno od javnosti? Da li ti isti zasipaju obale Morače i Ribnice tonama smeća, opet vodeći računa samo o sopstvenom interesu a ne i o opštem?

Najdrastičniji slučaj sebičnog i otimačkog mentaliteta naših građana (srećom u manjini, ali dovoljno da ugrožavaju većinu) je nepoštovanje reda u apoteci, pošti, da ne govorim kad se nešto dijeli ili poklanja. Nema stida, nema obzira, što je najgore nema ni straha: da će biti kažnjeni, izgrđeni, ismijani... Otimački, skorojevićki mentalitet, nažalost, tako se često isplati, da se bez ikakvih posljedica dođe do cilja, na drzak i bezočan način. I još ispadaju pametni i sposobni, za razliku od ostalih, neprilagođenih i nesposobnih.

Ostavio bih sociolozima i psiholozima da se bave ovom pojavom, uzrocima i razlozima, ali bih ih podsjetio da obrate pažnju na sljedeće: ko je omogućio ovim pojedincima da rade i ponašaju se na taj način? Da li to znači da će ti isti i otuđiti društvenu imovinu ako imaju lični interes, kada budu u prilici? Zašto se tolerišu i ne sankcionišu ove pojave od strane nadležnih državnih institucija, umjesto što se nagrađuju i podržavaju nečinjenjem i nekažnjavanjem?

Ali tu se onda pojavljuje još jedno, krupnije pitanje, kao društveni fenomen: šta ako je čitav sistem u državi postavljen tako da je prioritet sopstveni pa tek onda društveni interes, i to samo ako što pretekne, nakon zadovoljavanja sopstvenih interesa? Da li se partijski interesi stavljaju ispred društvenih i državnih? Da li je važnije kojoj partiji pripadaš (i pripadaš li uopšte) od onoga što radiš u interesu države? Da li si kao pripadnik vladajuće partije - koalicije bolje nagrađen, iako bez doprinosa državi i rezultata, od nekog ko nije u partiji, a od koga država ima koristi? Da li Vlada neće da podrži nešto ili nekoga od koga država ima korist i direktnu, čak i višemilionsku uštedu, samo zato što nije pripadnik vladajuće partije ili nije u vlasništvu pripadnika vladajuće partije (ako se radi o objektu)? Da li je takav odnos i ponašanje u interesu ili protiv države? Da li nešto što je u interesu Vlade može biti protiv interesa države? U slučaju da može (tvrdi manja članica vladajuće koalicije), zašto takva Vlada dobija podršku na izborima (i ponovo podršku manje članice vladajuće koalicije)? Da li oni koji glasaju za takvu Vladu glasaju iz sopstvenih ili opštih društvenih i državnih interesa? I ovdje dolazimo do konačnog rješenja i zaključka: ugrožavanje učesnika u saobraćaju, sa početka teksta, od strane pojedinaca samo je direktna posljedica i refleksija nečega što se dešava u društvu na svim nivoima, pa je tako sistemska pojava i karakteristika, a ne izolovani slučaj u suprotnosti sa društvenim standardima i vrijednostima.

Kao paralela ovome može se posmatrati bilo koji aktuelan društevni događaj, od KAP-a, preko auto-puta, Kraljičine plaže, pa sve do rektorke. Sve je Za i Protiv. Nema saglasnosti ni opšteg društvenog konsenzusa ni oko jednog ključnog, važnog pitanja u državi. Zar je moguće da oko jedne iste teme, čak jedne iste osobe, jedan mali narod, koji bi sav mogao da stane u jedan osrednji evropski grad (ili kinesko predgrađe), ima tako podijeljeno i potpuno suprotno mišljenje? Štaviše, i za nevjerovati, u suprotnosti su i stavovi u samoj vladajućoj koaliciji (oko KAP-a, Kraljičine plaže).

Ovakve pojave i stanje u društvu navode na nekoliko ključnih zaključaka. Prvo, nema jasne razlike između onog šta je dobro a šta loše za društvo u cjelini. Nema autoriteta, društvenog stuba, pojedinaca ili insitucije čije bi mišljenje bilo autoritativno i orijentir i mjerilo kako djelovati, koji je pravi put, šta je dobro a šta loše, u konačnom ishodu. Nema odgovornosti za činjenja i nečinjenja pa se stiče utisak da je sve dozvoljeno bez sankcija i posljedica. Nema sankcija za štetu državi i bukvalno je svejedno jesi li oštetio državu i iz toga izvukao sopstvenu korist ili pak kontinuirano radiš u njenu korist i u njenom interesu. Ima slučajeva kada se ovo prvo čak više vrednuje i isplati od ovog drugog. I na kraju, vrijednosni sistem koji se formira u takvom društvenom ambijentu ne može biti zamajac od koga društvo i država mogu očekivati napredak i prosperitet. Što prije to shvatimo i počnemo da mijenjamo i sebe i oko sebe, prije ćemo i dobiti šansu da budemo srećni i uspješni, sa Evropom ili bez nje. A ako ostanemo kao što smo i kako jesmo, džaba nam i Evropa.

Autor je analitičar tržišta aluminijuma

Preporučujemo za Vas