BLOG

Nije život samo buđav lebac

57 pregleda 4 komentar(a)
hljeb, Foto: Shutterstock.com
hljeb, Foto: Shutterstock.com
Ažurirano: 03.12.2014. 09:06h

Oko mene gladni. Sutra ću im se i ja pridružiti. Pišem blog koji je čitan ali to ne mogu naplatiti, ljudi me na cesti presreću i traže od mene da napišem što mislim o Šešešelju, Kolindi, Josipoviću, Mamiću, onom luđaku Milanoviću… Piši, piši, piši…

Pišem. Hrvatski nogometni savez je skupina opakih razbojnika, morala bih nešto napisati o tome. Zašto je onaj Mamić moćniji od Vlade? Da li itko zna koliku lovu mlati, da li plaća porez? Mome prijatelju država duguje brdo love ali mu odmah sjedne na račun ako joj ne plati doprinose. Da pisne vrata ureda razvalila bi mu Porezna. Zato ne pišti ali i nema djeci za tenisice.

Povremeno me hvata ubilački bijes. U krevetu razmišljam kako bi bilo lijepo umlatiti i Marka i Janka i sve ostale Markove i Jankove. Ni jedna banka ne poštuje sudsku odluku po kojoj bi prevarenima morala vratiti siću zato jer zna da njihovi dužnici nisu nogometni navijači. Kako bi bilo lijepo, ležim ja tako u krevetu i sanjam, kad bi moja djeca zapalila banke onako kako nečija djeca pale stadione.

Kontam ja tako, noći o ponoći, kako baciti leševe mojih omiljenih zločinaca na hrpu, pod njihovim tijelima zapaliti vatricu pa zaplesati, zaplesati, zaplesati uz glazbu beogradske grupe S.A.R.S. A onda, kad se baš unesem u snove koji su zapravo širenje mržnje, to je i utuživo i kažnjivo, srce mi krene skakati u ritmu muzike za odlazak na Hitnu. Pa se smirim.

Čekaj, nije moj život samo buđav lebac. Jutros sam bila u gradu i popila kavu sa prijateljicom. Smijale smo se. Dan je bio sunčan. Oko nas sitna djeca koja pojma nemaju da u njihovoj zemlji žive mamići, bandići, hanžekovići… Vrištala su dok su trčala za golubovima. Golubovi jesu leteći štakori ali ako stalno na to ne misliš i u lepetu njihovih krila ima ljepote.

Jutros sam unuku otpratila u vrtić. I ja poput ostalih nona mislim da je moje unuče najpametnije na svijetu. Zašto uvečer prije spavanja pred svoje stare oči ne dozovem njezin lik? Spoznaja da u svojoj ruci ponekad možeš držati ručicu bića koje nije opsjednuto zlom jest čista sreća.

Ej, moj život nisu samo očaj i lupanje po tipkovnici. Moj život je i slušanje grupe S.A.R.S. Navijem glazbu do daske, uzmem unučicu za ruku pa plešemo uz “Buđav lebac”. Možda tekst i nije pravi izbor, ili jest? Možda nas dvije plešući uz taj tekst ne bismo smjele biti vesele, ili ipak smijemo biti?

Želim reći. Nisam ja stalno turbo nadrkana baba kako to vama izgleda.