Krajnje je vrijeme da se ruski bezbjednosni interesi uzmu zdravo za gotovo. Bespoštedno, odlučno i spremno na žrtve! Priča se da od pada gvozdene zavjese Zapad ignoriše rusko dvorište i sve dublje prodire u nekadašnji sovjetski prostor. Što se onda iko čudi da je gospodar Kremlja Vladimir Putin odlucčio da svoje zemlje ponovo prikupi u čvrstu mu desnicu ruku? Ima i pravo. Njemačka će mu pomoći. Nazjad, nismo „ozbiljno shvatili Rusiju u njenom strahu“, kaze ex-premjer Brandenburga Matias Placek u pravedničkom gnijevu. Bez brige, druže Placek, ispravićemo mi te greške!
Prvog januara 2015. svi građani stare SR Njemačke, aktom narodne suverenosti, treba da odluče da otpuštaju DDR iz Saveza bivše zemlje. Da bi DDR vaskrsnuo. Ovog puta bi od njega nekako mogla da nastane i pravna država. Njeni građani bi i dalje mogli slobodo da lete sa berlinskog aerodroma Tegel za Majorku i Malagu. Samo, eto, morali bi da izađu iz EU i NATO. Jer, ako u oba ova saveza ostanu, to bi moglo da provocira Ruse.
Sigurno će Kremlj istog dana novoj DDR ponuditi jednu frešku formu Varšavskog pakta i sve učiniti da ovog puta Savjet za međusobnu privrednu pomoć (RGW/Comecon) nekako i profunkcioniše. Jeste da će stanovništvo novog DDR bez solidarnog doprinosa SR Nemačke i pomoći EU biti siromašnije, ali navići će se oni na to nekako. Bili su se jednom već navikli.
Uz to: istočni Njemci neće biti sami i usamljeni sa Rusima. Baltički narodi, Poljaci, Mađari i Česi će im praviti društvo. Da li će im se dobrovoljno pridružiti ? Za ime Božje, šta se to koga tiče! Kad se Njemci i Rusi slože, Evropi ima da bude sve potaman, uči nas posljednji premijer DDR Lotar od Mazijera. Iako je nekako zaboravio sve one narode između nas. A što bi na njih i mislio? Pa to je već stara bizmarkovska tradicija. Napokon, svi znamo da su Sloveni robovi, izuzimajući mile nam Ruse. I uopšte: kad slonovi plešu, trava ima da jeca! To ne mora da bude okončano satanskim Paktom iz 1939. A i taj pakt: 'ajde da, napokon, o njemu više ne pričamo!
Najkasnije na ovom mjestu mnogi će čitaoci zakukati da je autor u životnoj opasnosti. Nadam se. Koliko god da ove rečenice zvuce suludo, sve su - samo to ne. One sublimiraju kulturni snobizam, visokoparnost i ostala duševna isparenja, koja su posljednjih mjeseci bila vrlo čujna u Njemačkoj, kroz jednu podebelu gastritičku eksploziju. A sva je prilika da Njemcima stvar biva jasna tek kad im se direktno servira u svoj njenoj nepodnošljivosti.
Potonuće sovjetske imperije je dovelo do toga da su narodi između Bona, Budimpešte, Beča i Varšave, između Kelna i Kijeva, koji su stremili slobodi, napon i oslobodili iz ropstva u posljednjem kolonijalnom carstvu na evropskom tlu. No, među oslobođenima nisu bili samo Poljaci i Česi, ne samo Ukrajinci i baltički narodi, nego i sami Njemci. Iz kog je razloga njemačko pravo na samoopredjeljenje visočije postavljno nego ono ostalih naroda srednje i istočne Evrope?
Zašto Njemci smiju da nipodaštavaju ruske bezbjednosne interese, a Ukrajina ne? Zašto je Njemačkoj dopušteno da bude član NATO - iako je Njemačka u NATO-u već 60 godina trn u oku Moskve - a Gruziji ne?
Dvostruki moral trenutne debate u njemačkoj javnosti skoro je nepodnošljiv. Da kojim slučajem bude politički realizovan, onda bi važilo ono što je Konrad Adenauer rekao, misleći na XX vijek: „Ne bih nikom požileo Njemce za komšije.“ Već sada su oduvijek ponavljane zakletve u vječno prijateljstvo sa istočnoevropskim državama za većinu njegovih sunarodnika samo degenerisana dosada. Varšava tamo - Kijev ovamo, niko živi ne želi da započne novi hladni rat sa Rusijom, niko ne želi da ruskog medveda obori na kolena, ali ako jedna država prvi put od rata na ovamo nasilno mijenja granice u Evropi, onda Evropljani ne mogu, sliježući ramenima, da pređu na uobičajeni dnevni red. A svima koji zagovaraju politiku opuštanja da kažemo jasno: ni očevi te politike Džon F. Kenedi i Vili Brant se nisu zalagali za nji za vrijeme krize, nego kad je kriza prošla!
I ko danas, sve se pravdajući neophodnim opuštanjem, toleriše Putinove vrišteće drskosti, taj navodi ovog umivenog čitača tragova na poljima evropskih slabosti i strahova da još dalje prodre ka Zapadu.
Nije Rusija ta kojoj se brani da bude na partnerskoj razini sa Njemačkom i ostalim Evropljanima, kako nam sugerišu Placek i dosta njegovih drugova. Istina je bolno drugačija: u svijetu politike moći Njemci i Evropljani nisu dorasli jednom Vladimiru Putinu ni do koljena! Ništa nemaju čime bi parirali Rusima, ništa sem privrednih sankcija. A one su čiste kaznene mjere, ne „vode ka cilju“ i nemaju uspjeha, kako se čuje iz tabora govorljivih opominjača, razumjevača i ćutljivih podržavalaca.
Ovo shvatanje realpolitike je veoma čudnovato. Sankcije ne treba da kažnjavaju, već da Moskvi samo pokažu da njeni nasilnički potezi neće ostati bez posljedica i da mogu da bole. Uz to, treba da nose poruku da u slučaju nužde šrafovi mogu biti i jače zategnuti. Ništa manje i ništa više. Uostalom: ako sankcije ne djeluju, kako neumorno papagajski ponavljaju Putinovi razumjevači, onda nema ama baš ni jednog razloga da ih ukinemo!
Njemačkoj spoljnopolitičkoj težini i njenoj sopstevnoj opuštenosti bi dobro učinilo ako bi Njemci ponovo počeli da razmišljaju na duže staze i kad bi se navikli da neki konflikti mogu da traju decenijama.
Ako se ne naučimo da razvijemo ovu sposobnost, onda će našim vrijednostima, tradiciji i slobodi isto toliko brzo doći kraj koliko i našem ukotvljenju u Zapad. No, izgleda da pojedini glasni opominjači upravo to i zele.
Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
