VIŠE OD RIJEČI

K-afere

Đukanović se nevješto brani - formulacija za kuću je jednako drska koliko i nepromišljena
13467 pregleda 27 komentar(a)
Milo Đukanović, Foto: Boris Pejović
Milo Đukanović, Foto: Boris Pejović

Iz Atlas afere rađaju se, jedna za drugom, nove afere, za sada samo na slovo K: Koverta, Kuća, Kartica... Da li „uskoro dolazi“ kakav Konjak ili Kofer? Zašto ne Kaiš? Možda je već vrijeme za neko drugo slovo.

Sumanutu fazu crnogorske politike potvrđuje i “rasplet” skandalozne afere Čempresi. Ako postoji antologijska gadost u tzv. lokalnoj politici onda je to ovo što se desilo u Baru. Ova vrsta ponižavanja Građanina i Grada odavno nije viđena. Ekspresno rušenje amfiteatra i masakr čempresa pokazuju koliko je politika u Crnoj Gori na svim nivoima tek puka i nedostojna sluškinja gole Moći, odnosno Novca.

Pokazuje nam se to ne samo na lokalnom nivou već i na najznačajnijim adresama ovoga društva. Sjećam se njemačkog predsjednika koji je, ne tako davno, podnio ostavku jer se ispostavilo da je privatnu pozajmicu dobio po unekoliko povoljnijim uslovima od drugih... Mora da ima i onih koji odbijaju da se sjete takvih događaja iz dnevnog lavirinta sjećanja. Sada memorija kod „lojalnih“ funkcioniše tako što elimiše „subverzivna“, neuklapajuća sjećanja.

Iako držim da bi svaka od ovih K und K afera pojedinačno bila dovoljna za ostavku - časnom čovjeku niko ne treba da objašnjava što mu je činiti - tipovi javnih reakcija su i više nego očekivani. Kao što je očekivano i da ostavke neće biti. Šteta, jer, današnjoj Crnoj Gori to bi donijelo nešto novo, bilo bi ljekovito da konačno neko preuzme odgovornost za činjenje, kakvo god bilo. Odgovoran čovjek mora znati kada je linija pređena. Na tome počivaju pristojna i funkcionalna društva.

Branite ili ne branite ovoga ili onoga aktera čitave ove priče, ali ono što smo vidjeli nema drugo ime.

Ako ste kao građanin osjetili stid dok ste čitali razgovor viceguvernera CBCG i moćnog bankara, onda ćete shvatiti o čemu govorim.

Kao što, budimo sasvim jasni, ideja da predsjednik države ima bankarske kartice koje pokrivaju lojalni tajkuni ne nalikuje evropskoj priči, kakva se ovdje rado priziva.

Đukanović se nevješto brani - formulacija za kuću je jednako drska koliko i nepromišljena. Preskupa je, ali možda je ipak kupim, samo da završim neke poslove? Kakve poslove? Zna li javnost što o tim poslovima? Ima li on pravo dok je predsjednik da ima poslove o kojima javnost ništa ne zna? I kuću o kojoj niko ništa ne zna? I kartice za koje niko ne zna? Ima li još toga a zašto niko ne zna, bar do neke sljedeće objave iz Londona?

O čemu se ovdje radi?

Neubjedljiva saopštenja i formulacije Đukanovića oko aktuelnih problema mogu imati dva razloga. Moguće je da nije siguran što ga sve može snaći na nekim novim snimcima iz Londona. Njegov nastup pokazuje da nije u stanju uobičajenim manirom klasične arogancije prikriti nelagodu. Ili je naprosto zaista pogubio veze sa stvarnošću, mislim crnogorskom, ne onom u Abu Dabiju.

Ipak, najizgubljenije zvuči formulacija „Davao je, ali ne koliko kaže...“ ili “Uzimali smo, ali ne koliko kaže”, što je isto. Dakle - uzimali ste, potpuno je nevažno koliko. Jer, to što ste i kako uzimali naprosto ima jednu sitnicu kao problem: nije po zakonu.

Ovo pogađanje oko tarife (koliko se uzimalo) priziva onu sjajnu anegdotu koja se pripisuje Dž. B. Šou. Na nekom raskošnom prijemu, pitao je izvjesnu damu, naime, da li bi spavala sa kakvim princom za milion funti. „Naravno“, odgovorila je. „A sa prosjakom za deset penija“, pitao je veliki pisac. „Pobogu, što vi mislite o meni?“ rekla je dama. „To što mislim o vama je jasno, sada se samo pokušavam da utvrdim cijenu...“

Izgleda da je to ponekad najteže: utvrditi cijenu. Izvjesno, ova se „cijena“ neće moći utvrditi dok se sve ne sabere. A izgleda kao da je - tek počelo.