Ono što Cetinjane čini osobenima i prepoznatljivima je, između ostalog, njihov specifičan humor. Karakterišući ga onim što se naziva “crnim”, nerijetko biva nerazumljiv van našeg grada. Bez obzira na to, promovišući ga na pravi način, alternativci The Books of Knjige, brendirali su ovaj (nažalost rijedak) “proizvod” sa Cetinja.
Da se kroz rešeto humora filtrira svaki segment života grada, svjedoče i nazivi stambenih objekata. Pored zgrade Mozgovi, Zgrade fukare, jedno od najupečatljivijih jeste i ime zgrade 40 mučenika. Ime je dobila nakon nekoliko požara, koji su zahvatili ovaj objekat sa 40 stanova, odmah nakon što je izgrađena, sedamdesetih godina prošlog vijeka. Bez obzira što je problem sa elektro-instalacijama u međuvremenu riješen, zgradi je ostalo ovo krajnje neobično ime, uz manje varijacije.
Ako analiziramo trenutnu situaciju u Prijestonici, prvenstveno socijalno-ekonomske probleme sa kojima se svakodnevno suočava, čini se, da bi mogli gotovo sve njene stanovnike, nazvati ,,mučenicima''. Kao posljedica konstantnih poraza, koje je za posljednjih četvrt vijeka grad istrpio (,,smrti/ubistva'' Oboda, Košute, Tare, Bojane, Trgoprometa, Kartonaže...), stanje u Prijestonici, u ovoj 2014., čini se alarmantnim. To što je uništena radnička klasa, u gradu, koji je sredinom osamdesetih godina vijeka za nama, imao problem nedostatka radne snage, pokrenulo je uzročno-posljedični lanac dešavanja. Reperkusije toga dvadesetpetogodišnjeg urušavanja Cetinja su užasne, a ogromna nezapošljenost i još veća želja za odlaskom, paradigma su stanja crnogorske prijestonice.
Danas prośečan Cetinjanin ima 40,3 godine i po starosti se donekle uklapa u evropski prośek. Istina, u odnosu na savremenika iz npr. Pariza ili Madrida, Cetinjanin ima za nekih desetak godina manji očekivani životni vijek. Međutim, to što je 2011. godine u gradu bilo 3.488 stanovnika mlađih od 19 godina, a ne tako davne 1991. bilo ih je čak 6.238, govori da će se Cetinje u bliskoj budućnosti suočiti sa progresivnim “starenjem”. Zanimljivo je i da upravo taj četrdesetogodišnji Cetinjanin, prema podacima cetinjske opozicije, prihoduje punih 96 € na mjesečnom nivou. Ako imamo u vidu da je vrijednost potrošačke korpe u Crnoj Gori 795 €, da se uviđeti, što to sebi četvoročlana cetinjska porodica može da priušti!
Iako “dobronamjerni gradski mislioci” i ljudi od “autoriteta'', kao glavni problem Cetinja vide saobraćajni haos, ipak, apsolutna većina se slaže, da je nezapošljenost gorući problem. Kao posljedica toga, sve više mladih se odlučuje na odlazak iz rodnog grada, o čemu svjedoči ogroman pad broja stanovnika u posljednjih četvrt vijeka. Samo podatak, da je najmanje 5.000 stanovnika manje za posljednja dva popisna perioda, trebalo bi da makar zabrine političku elitu koja u kontinuitetu upravlja gradom. Jer, više je nego očigledno, da zbog toga niko ne snosi odgovornost. Najslikovitiji prikaz “nestajanja” Cetinja, jesu podaci vezani za upis đaka prvaka u osnovnim školama. S početka 90-ih, dvije osnovne škole, zajedno su brojale između 360 i 390 prvaka, dok su dvadesetak godina kasnije, te iste škole (opet zajedno) upisivale u prvi razred od 90 do 135 đaka, ili za čak 69,79 odsto u prosjeku manje.
Zvanični podatak koji govori da na Cetinju ima “samo” 1.847 nezapošljenih, samo je obična manipulacija brojkama. Prema podacima cetinjske opozicije, u gradu ima čak i do 5.000 nezapošljenih. No, čak i da se povjeruje u statistiku, koja dalje kaže da je upošljeno 4.840 osoba, podatak da je aktivnog stanovništva (ono koje proizvodi, stvara) svega 29,01 odsto, trebalo bi shvatiti kao veliko upozorenje. Naročito, ako uzmemo u obzir dug grada, koji iznosi oko 14 miliona eura, uz još 2,9 miliona novog zaduženja za rekonstrukciju vodovoda. Iz toga proizilazi, da svaki Cetinjanin, duguje oko 1.000 eura. Dakle, dužni su i oni koji rade, ali i oni koji ne rade, uključujući i cetinjsku đecu, sve zajedno sa penzionerima, kojih u gradu ima nešto ispod 4.000.
Navedene brojke su samo dio analize, koja pokazuje teško stanje, sada već “hroničnih bolesti” našeg grada. I što je još gore, Cetinje se ne može nadati nekom skorijem “ozdravljenju”. Jer, sa porazima se i dalje nastavlja. Tako, oni isti koji su učinili Cetinje “teškim bolesnikom”, nastavljaju i dalje sa bezočnim obmanama i manipulacijama ojađenih Cetinjana: fabrikama čokolade, uspinjačama, biznis zonama, raznim vidovima turizma... A sve sa istim, jadnim ciljem- poentiranja na izborima, a isključivo zarad svojih nezajažljivih džepova.
Oni koji su Cetinje danas učinili ovakvim, moraju biti kažnjeni za (ne)učinjeno! Samo je pitanje kada, odnosno, koliko će još vremena Cetinjani tolerisati uništavanje sopstvenih života?! Nakon svega, možemo se nadati da su izvučene pouke i da se očekuje (makar!) satisfakcija, u vidu snošenja odgovornosti! Jer, valjda će neko odgovarati zbog sve većeg porasta broja korisnika Narodne kuhinje na Cetinju?! Valjda će neko nekada snositi odgovornost, što na cetinjskom “stopu” redovno prevoz čekaju nekadašnji radnici Oboda i drugih propalih preduzeća (nerijetko inženjeri, ekonomisti, pravnici), sada već u pedesetim godinama, koji čuvaju i održavaju ugostiteljske objekte u Budvi, ili ako su “imali sreće” voze taksi?! Valjda će se neko nekad, makar, zacrveniti što je ispunjenje želja cetinjskim maturanatima, pobjeći iz svoga grada?!
P.S. S obzirom da je ime stambenog objekta sa početka priče, opet cetinjskim humorom “prerađeno” u 39 mučenika, jer se, navodno, jedan bivši lokalni funkcioner snaša', onda bi u skladu s tim, trebalo korigovati i naslov ovog teksta. Vjerovatno bi broj “mučenika” trebalo umanjiti bar za one koji su se “snašli u Opštinu”.
Bonus video:
