KOSMOS ISPOD SAČA

Elita u teatru, narod puca

Crna Gora jedna kulturna adresa. Crna Gora jedno pozorište ludaka i lutaka
72 pregleda 19 komentar(a)
Biljana Cincarević
Biljana Cincarević
Ažurirano: 17.02.2019. 06:25h

Ima djevojaka u Podgorici kojim česte pucnjave u gradu smetaju tek toliko da one ne žele da njihova štikla klizne ukoliko nagaze na čauru koja nakon obračuna ostane na asfaltu. Ostalo njih ne zanima, bitno je da imaju rezervisan sto ili separe. U mogućnosti su da ignorišu sve ostalo.

Ima mnogo momaka kojima smeta što nisu bili dovoljno blizu pucnjave. Da su bili baš u tom kafiću gdje se radnja desila, njihova priča bi mogla da dobije na značaju, ali uprkos svemu, oni i dalje svaki put kad prepričavaju iznova pucnjavu koju nisu ni vidjeli smanjuju udaljenost svoje pozicije od mjesta pucnjave pumpajući svoju bitnost: „Ada bio sam na petnaest metara kad je počelo odjednom...“. 

Postoje takvi likovi i ima ih mnogo. Željni su uloga. Srećom po njih, skoro svake večeri oni prisustvuju predstavi, imaju sreće da učestvuju i odigraju svoje uloge jer pucnjava u Podgorici nije izuzetak ili nešto neočekivano, već naprotiv, pucnjava je postala omiljeni dio podgoričkog izlaska. Učestvuju i kvartovi, niko nije zapostavljen. Ravnopravno su zastupljeni kvartovi po važnosti, u jednom ekplodira bomba, u drugom je zapaljen automobil, dok je na trećem mjestu obična pucnjava, što i nije više prezanimljivo. Pucnjave su skoro demode, sve neka sitna ranjavanja, ništa ozbiljno, za sad.

Grad je postao pozorište za kriminalce. Svaki izlazak je mogućnost da neko od njih odigra ulogu svog života, odnosno da oduzme život nekome na asfaltu gdje život više ništa ne znači. To su prave karijere „živi brzo, umri mlad, budi lep leš“. Sve to miriše na patetiku-poetiku devedesetih, ali nemamo više pravo da se pozivamo na užasne devedesete, jer mladi momci koji su nas tad vodili, „oni“ guste crne kose u džemperima, vode nas i danas. U međuvremenu su osijedjeli, a mi ništa. Nama je dobro.

Bašte u Bokeškoj ulici važe za najposjećenije. Velvet, Galerija, Tropikana, Tarantino, WWW, sve zvučna imena kafića, dok je Berlin tu iza ćoška, u Njegoševoj ulici. Tamo je još jedan kafić, a svi putevi crnogorsku elitu vode upravo u Hemeru. Apsurd mikrokozma!

Prije par noći je Bokeška i Njegoševa postale su Wild West, jer su momci vitlali pištoljima i pucalo se. Valja napomenuti da se preko puta punih kafića nalaze zgrada opštine, biblioteka i pozorište. Hramovi naše kulture su svjedoci uličnih obračuna.

Upravo se u CNP-u održava bijenale našeg teatra. Elita je u pozorištu, dodjeljuju sebi nagrade. Igraju se. Za one koji vjeruju da teatar treba biti ogledalo društvene stvarnosti, naše predstave jesu upravo to, ogledalo našeg licemjerja. Nama pozorište služi kao idealno mjesto za bijeg od stvarnosti. Tamo se možemo nadahnuti našom slavnom istorijom i zamisliti nad vječitim temama. Čaure lete na svega pedesetak metara od zgrade pozorišta, a glumci na sceni daju sve od sebe. E, to je pozorište! Daske život znače. Pazite glavu pri izlasku iz Crnogorskog narodnog pozorišta.  Naše pozorište je iznad tih svakodnevnih gluposti, bavimo se isključivo uzvišenim temama. Nivo!

Zamislite našu postavku na Venecijanskom bijenalu ako bi našu zbilju smjeli da prenesemo, da organizujemo fingirane obračune i pucnjave, dok ljudi mirno ispijaju kafe i čekaju da sve prođe, da nastave da žive normalno u nenormalnom okruženju. Ne bi nam dozvolili, mislili bi da se šalimo. Svi znaju da smo puni duha i da poštujemo kult oružja, čojstvo i junaštvo.

Dan nakon pucnjave u Podgorici uvijek je sve isto, i sve se odvija normalno. Isti ljudi sjede na istim mjestima bez bojazni za svoj život. Narod puca.

Sve se zaboravi za jedan dan. Kao da grad nije pun ludaka koji šetaju sa ljevorom za pas, spremni da se dokažu, obračunaju, pucaju iz straha, kompleksa ili osvete. 

Crna Gora jedna kulturna adresa. Crna Gora jedno pozorište ludaka i lutaka.

Show must go on!