Ovaj tekst posvećujemo radničkim pitanjima zbog izuzetno teške i složene ekonomsko-socijalne situacije većine zaposlenih u Crnoj Gori, čija su najelementarnija ljudska prava, koja se odnose na prava iz rada, zarada i radnog odnosa, više nego ugrožena i pogažena. Radnici se sa pravom smatraju najvećim gubitnicima tranzicionih i privatizacionih procesa koji su, po pravilu, bili praćeni donošenjem za radnike vrlo restriktivnih zakonskih rješenja koja su do krajnih granica umanjivala radnička prava.
Sve je to dovelo do toga da su se danas radnici u CG našli u nekom polurobovlasničkom i najamničkom položaju.
Demokratski front je pripremio 10 mjera koja ćemo formulisati u vidu zakonskih rješenja, čime bi se krenulo praktično od mrtve tačke u pravcu poboljšanja vrlo teškog i nezavidnog položaja ogromne većine radnika u CG na čija je vrata siromaštvo odavno zakucalo. Danas imamo preko 70.000 građana koji žive ispod donje linije siromaštva, a veliki broj njih je blizu te linije i pitanje je trenutka kada će je preći.
1. U preduzećima sa više od 30 zaposlenih poslodavac na inicijativu sindikata da bude obavezan da u roku od 90 dana nakon inicijative sindikata potpiše Kolektivni ugovor kod poslodavca kojim će se precizirati i urediti prava kod tog zaposlenog a koja moraju biti na većem nivou od prava iz Opšteg i Granskog kolektivnog ugovora. Ovom mjerom će se postaknuti zaposleni da se sindikalno organizuju i na taj način sami štite svoja prava, a poslodavci neće više moći da izbjegavaju potpisivanje Kolektivnog ugovora kod poslodavca koji u najvećoj mjeri štiti prava zaposlenih.
2. Visina minimalne zarade koju treba definisati da ne može biti manja od 50% od prosječne zarade u državi. Po sadašnjoj definiciji iz OKU-a koja glasi da minimalna zarada ne može biti manja od 30% od prosječne zarade, s tim što tako utvrđeni iznos ne može biti niži od nacionalne apsolutne linije siromaštva, postoji veoma bitna razlika između vrijednosti ovako definisanih minimalnih zarada koja zavisi od podataka organa uprave nadležnog za poslove statistike, pa se može vrlo lako tumačiti na štetu zaposlenih. Zato je neophodno definisati prosječnu zaradu u visini 50%od prosječne zarade koja će donekle ublažiti tešku socio-ekonomsku situaciju većine građana.
3. Neisplaćivanje zarada, davanja lažnih podataka o visini zarade i neizdavanje obračuna zarada da bude tretirano kao krivično djelo. Ovu mjeru smo već pokušali da uvedemo kroz izmjenu i dopunu Krivičnog zakona na VIII sjednici proljećnog zasjedanja 25. saziva Skupštine CG, ali zakon nije dobio potrebnu većinu.
4. Neisplaćene zarade kod poslodavca koji je u stečaju pokrenutom od samog poslodavca, poslodavac treba da garantuje sopstvenom imovinom. Ovom mjerom će se suzbiti pojava da poslodavci preko kćerki kompanija uvode sami sebi stečaj, pri čemu ostaju oštećeni zaposleni za neisplaćene zarade, država i njeni fondovi, a neodgovorni poslodavci za ove nezakonite radnje ostaju ne sakcionisani.
5. Obračun zarada treba da bude izvršna isprava kojom će oštećeni radnici napalaćivati neisplaćene, a obračunate zarade kroz izvršni postupak na sudu. Ova mjera će se postići izmjenama Zakona o izvršenju i obezbjeđenu kojom će se definisati da obračun zarade bude izvršna isprava kojom će se omogućiti zaposlenima da bez sudskih postupaka naplate svoja potraživanja koja se odnose na isplatu zarađene zarade.
6. Šesta mjera se odnosi na emitovanje dvogodišnje obveznice na iznos od 25 mil. koje će biti odmah podijeljene bivšim zaposlenima koji su podnijeli zahtjeve za nadoknadu iz Fonda rada. Prispjeli kuponi obveznica će se moći naplaćivati svaka tri mjeseca. Ova mjera se najvećim dijelom odnosi na isplatu otpremnina u iznosu od 1.926 eura, čija realizacija teče toliko sporo da mnogi koji su podnijeli zahtjev neće za života dočekati isplatu otpremnine. Ovom mjerom isplata bi se ograničila na 2 godine, pa bi svi oni koji su podnijeli zahtjeve prihvaćene od strane Fonda rada dobili ta potraživanja u navedenom vremenskom roku.
7. Osnivanje državne Agencije za platni promet preko koje se vršiti plaćanje koja u sebi sadrže obaveze prema državi. Ovom mjerom će biti onemogućena isplata zarada bez poreza i doprinosa državi i zaposlenima.
8. Agencije za posredovanje odnosno ustupanje zaposlenih koja će moći da angažuje zaposlene samo zbog povećana obima posla i to maksimalno do 10% ukupnog broja zaposlenih kod poslodavca i samo na rok kraći od 6 mjeseci. Poslodavac može angažovati zaposlenog preko Agencije više puta godišnje, pod uslovom da ukupni period angažovanja ne bude duži od 6 mjeseci. Ovom mjerom bi se ukinula sramna odredba u našem radnom zakonodavstvu kojom se izigrao zakon, tako da su radnici i nakon dvije godine nakon kojih im je bilo potrebno da im se transformišu ugovori sa određenog na neodređeno radno vrijeme, nastavili da rade zaposleni na određeno vrijeme preko agencija, pri čemu još agencije za zapošljavnje zarađuju na račun njihovog iznajmljivanja, odnosno prodavanja kao robe.
9. Formiranje Komisije za procjenu i reviziju beneficiranih radnih mjesta čiji se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem koja bi bila pri Ministarstvu rada i socijalnog staranja i vršila procjenu i reviziju beneficiranih radnih mjesta po zahtjevu sindikata i poslodavaca. Komisija koja se bavi problemom beneficiranih radnih mjesta još ne postoji u CG, nego se za te potrebe angažuju stručnjaci iz drugih država, a s obzirom da se struktura radnih mjesta umnogome izmijenila (činjenica je da u mnogim preduzećima postoje vrlo teška i po zdravlje i život opasna radna mjesta koja nijesu obuhvaćena beneficijama) smatramo da je potrebno formirati komisiju na državnom nivou koja će vršiti procjenu njihove opravdanosti da budu tretirana kao beneficirana radna mjesta.
10. Svim bivšim zaposlenima čija su preduzeća uvedena u stečaj i koja su uništena kroz procese tranzicije i privatizacije, a koji imaju 30 godina penzijskog staža i na birou su za zapošljavanje, omogućiti odlazak u starosnu penziju. U CG su pljačkaške, lopovske i kriminalne privatizacije stvorile armiju nezaposlenih ljudi koji su se vrlo brzo pretvorili u socijalne slučajeve i duboko zagazili u višedimenzionalno siromaštvo. Sa druge strane, oni koji upravljali državom i procesima tranzicije i pljačkaških privatizacija, obogatili su se do te mjere da su se našli u samom vrhu najbogatih ljudi u svijetu krupnog kapitala. Obaveza države ja bila, a i sada je, još veća da one koji su uništeni pogubnom politikom vlastodržaca u CG zbrine i bar sa prevremenim penzionisanjem donekle im obezbijedi životnu egzistenciju i biološki opstanak koji im je nemarom i nebrigom zapostavila i gotovo uništila.
Bonus video:
