NIŠTA NIJE SLUČAJNO

Svi nikšićki vozovi

Maja 1992. godine, na putu u izbjeglištvo, od Podgorice do Nikšića putovala sam vozom sa dva vagona, od kojih je vagon drugog razreda bio neosvijetljen, a u vagonu prvog razreda sjedio je samo kondukter, naoružan revolverom i kašikarom
187 pregleda 5 komentar(a)
Željeznička stanica, Voz, Foto: Boris Pejović
Željeznička stanica, Voz, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 23.09.2014. 08:28h

Prvi voz u Nikšić stigao je iz pravca Bileće i Trebinja 12. jula davne 1938. godine. Čuveni „ćiro“, za pasivne krajeve kroz koje prolazio, značio je život.

U periodu poslijeratne industrijalizacije Nikšića „ćirom“ su pristizali stanovnici nerazvijenih banjskih sela, slijedeći sopstvene potrebe i politiku države da se za fabrike obezbijedi radna snaga.

Njime se, osim redovnih putovanja, odlazilo na posao u druge republike, njime su šesdesetih godina prošlog vijeka mnogi mladi ljudi otputovali "na privremeni rad" u Njemačku, Austriju, i druge zemlje Zapada, kada je SFRJ sporazumno izvozila radnu snagu. Nijesu se pokajali, čekaju nas u Evropi.

Kada je legendarni „ćiro“ prestao da saobraća 1976. godine, posljednji žitelji naselja uz njegovu trasu su se iselili. Ko nije otputovao vozom, nije mogao da živi bez njega. Iako je bez prava na odbranu na smrt osuđen, srećan je što nije dočekao vrijeme u kome su njegovo i naše kameno carstvo na države izdijelili. Inače je preživio jedan veliki, strašni rat.

Maja 1992. godine, na putu u izbjeglištvo, od Podgorice do Nikšića putovala sam vozom sa dva vagona, od kojih je vagon drugog razreda bio neosvijetljen, a u vagonu prvog razreda sjedio je samo kondukter, naoružan revolverom i kašikarom.

U Crnoj Gori je vladala glasna tišina, dok je na njenim granicama bjesnio rat. Mali motornjak je tada obavio posljednju noćnu vožnju na zapuštenoj pruzi Podgorica-Nikšić.

Na dan 13. jula 2013. godine malobrojni slavljenici na nikšićkoj Željezničkoj stanici dočekali su novi moderni voz iz Podgorice. Ovom zapuštenom i zapostavljenom gradu dogodilo se nešto lijepo. Trebalo je da protekne petnaestak godina dok nadležni nijesu ispunili obećanje o rekonstrukciji i elektrifikaciji pruge, koju je oko 50.000 brigadira, bez savremene mehanizacije, izgradilo za samo 15 mjeseci, od aprila 1947. do 12. jula 1948. godine.

Desetak godina od Nikšića prema Podgorici putovalo se samo autobusima, a narod je sanjao vozove. Njima se putuje u svijet, bez obzira što je željeznička pruga „BB“ u lošem stanju, poput naselja na crnogorskom sjeveru, kroz koja prolazi. Većina građana Nikšića putovanje avionom mogu samo da sanjaju.

Kao što je grad Nikšić žrtva tranzicije i privatizacije, tako je i novi putnički voz žrtva nepoznatih izgrednika, kojima je zabavno kamenovati voz, uništavati željezničku infrastrukturu i putnike izlagati opasnosti. Prazan im, očigledno, ne bi smetao, kao što im nijesu smetali oni izanđali motornjaci koji su prevozili po 2-3 putnika na dan.

Ove opasne radnje nijesu bezazlena dječja igra. Danas kamenom, sjutra vatrom! Nadležni za bezbjednost građana i imovine se ne oglašavaju, jer im, očigledno, voz nije na listi prioriteta.

Ako je Nikšić na ivici ekonomskog ambisa, to ne znači da putnici u vozovima od Nikšića do Podgorice i obratno ne treba da uživaju u vožnji.