STAV

Ipak se (p)okreće

Za razliku od PCG koja je dobila jasnu većinu, SDP je dobila jasnu manjinu koja je svjesna potrebe za promjenama u Crnoj Gori
0 komentar(a)
Ranko Krivokapić, Dragan Bogojević, Darko Pajović, Foto: Luka Zeković
Ranko Krivokapić, Dragan Bogojević, Darko Pajović, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 17.02.2019. 14:17h

Razočaravajući epilog višemjesečne drame vezane za stav SDP sa kime će nakon izbora može izgledati  deprimirajuće jer su očekivanja su bila velika. Realnost je nešto sasvim drugo. Put do promjena u Crnoj Gori jako je spor i nekada je popločan lošim namjerama onih koji sebe predstavljaju nosiocima tih promjena. Ipak, ne možemo pobjeći od činjenice da ovakva dešavanja po pravilu za sobom nose i osjećaj da se nešto pokreće. 

U Pozitivnoj Crnoj Gori izrodila se jasna većina koja želi kako kadrovske promjene, tako i promjenu nejasne politike. Loša politika po pravilu za posljedicu ima loš izborni rezultat a kako PCG već kontinuirano bilježi pad na izborima, logičnim se čini zahtjev da se sa promjenama započne baš iz same Pozitivne. Ovo je jasno svima osim predsjedniku PCG koji opstruira proces svjestan svoje manjine. Poznati su slučajevi da kapetani tonu sa svojim brodom kada udari o hridi, ali je nezabilježeno da je nekada neki kapetan potopio brod jer njegova posada traži novog kapetana. 

Za razliku od PCG koja je dobila jasnu većinu, SDP je dobila jasnu manjinu koja je svjesna potrebe za promjenama u Crnoj Gori. Možda to u ovom momentu ne znači ništa, ali vrlo je važno da ta svijest postoji, a ona je prirodan proces koji se širi. SDP ne može pobjeći od činjenice da je usporila ionako spor proces transformacije političke svijesti u našoj državi. Takođe, ne može pobjeći od toga da će se od sada sve loše u državi svaliti baš na njih, jer je DPS želio takav scenario. SDP se u ovom procesu ponašao kao zavisnik od narkotika koji je pokušao da se liječi i par mjeseci ne konzumira droge, ali nije mogao da izdrži do potpunog oporavka, već je pao na prvom iskušenju. Razlika je u tome što se ovdje ne radi o narkoticima, već o zavisnosti od funkcija i fotelja. 

Ono što je dobro i što hrabri jeste da su nosioci promjena, kako u PCG tako i u SDP, ljudi koji dolaze iz manjinskih naroda, a to su Dritan Abazović i Džavid Šabović. Oni shvataju potrebu da se Crna Gora više ne dijeli i potrebu da nema više straha od četnika, ustaša, balija itd. Oni se suprostavljaju nejasnim stavovima svojih predsjednika kojima su DPS i DF suštinski isti . Oni shvataju da su ekonomski problemi problemi svih nas ma odakle dolazili i kojoj konfesiji pripadali. Zbog svega toga tvrdim da se ipak nešto u Crnoj Gori pokreće. 

DPS kao najača partija ipak nije ona ista od prije par godina, sve je usamljenija i sve joj je teže naći partnera za formiranje vlasti. Ono što joj se sada nudi jeste koalicija iz interesa sa Bošnjačkom strankom i koalicija iz straha sa SDP. Nema nigdje koalicije iz ideologije, kao najačeg pokretača i vezivnog tkiva. Oni su sve opasniji, ali i sve usamljeniji. Svjesni su da dobijaju izborne bitke, ali gube ekonomske. Svjesni su da sirene iz kolone vozila u izbornim noćima ne mogu zagušiti vapaje prosvjetnih i zdravstvenih radnika za pristojnim životom. DPS će prije ili kasnije ostati sam ako nešto radikalno ne promijene, u što iskreno sumnjam. 

Nekada je za promjenu dovoljan jedan dan, nekada cijelo proljeće, a nekada, kao kod nas, mnogo više. No zajedničko svim ovim procesima je to da se život i vrijeme ne mogu zaustaviti i da se ipak nešto (p)okreće.