STAV

Sanjali su gimnaziju

Tržište rada u Crnoj Gori je toliko tijesno da može primiti samo privilegovane, prevashodno djecu ljudi iz vlasti
101 pregleda 3 komentar(a)
Kolašin, Gimnazija, Foto: Dragana Šćepanović
Kolašin, Gimnazija, Foto: Dragana Šćepanović
Ažurirano: 08.09.2014. 10:06h

Polazak u srednju školu važan je i stresan doživljaj kako za djecu tako za njihove roditelje. Izbor škole uglavnom znači izbor budućeg zanimanja i to je jedna od prvih većih i važnih odluka koju dijete donosi. U ne tako davna vremena samo su djeca u gradu imala privilegiju da vrše izbor škole, dok su u ime seoske djece odlučivali ukućani i upisivali ih u škole gdje se najbrže sticao uslov za zaposlenje, što ne znači da mnogi nijesu završili visoke škole i postali uspješni ljudi. Bez obzira na stručnu spremu, na posao se nije dugo čekalo, jer je tržište rada bila cijela SFRJ.

Danas je novo vrijeme, sa drugačijim odnosima u porodici i širokim mogućnostima informisanja o tome šta koja škola nudi. Djeca uče od profesora, razgovaraju sa vršnjacima i roditeljima, informišu se putem Interneta i sl. Isto tako, današnji osnovci imaju dovoljno informacija o stanju u društvu, koje svršenim srednjoškolcima i visokoobrazovanim kadrovima nudi male mogućnosti za zaposlenje i usavršavanje. Tržište rada u Crnoj Gori je toliko tijesno da može primiti samo privilegovane, prevashodno djecu ljudi iz vlasti.

Zato većina djece želi da upiše četvorogodišnje srednje škole, najviše gimnaziju, kako bi nastavili školovanje na fakultetima i tako odgodili dan prijave na biro rada. O zanatima ne razmišljaju, ne zbog prirode posla, već zbog bahatih poslodavaca, od kojih mnogi nijesu kvalifikovani da se bave biznisom. Na žalost, „Azmont akademija“ za biznismene ne postoji. Ukidanje jednog odjeljenja gimnazije u Kolašinu donijelo je nevolje već upisanim ili učenicima na čekanju, kao i njihovim roditeljima. Ministrov angažman u predizbornoj kampanji i njegov „prijeko potreban“ godišnji odmor, uslovili su da kolašinski gimnazijalci, neposredno pred početak školske godine, budu obaviješteni o nužnosti da se prepišu ili upišu na zanate, odnosno u škole izvan Kolašina. Sve u ime „reforme obrazovanja“, kao kada su otpuštali nenastavne radnike, pedagoge i psihologe, kao kada su zatvorili pojedine studijske programe na Filozofskom i Pravnom fakultetu...

Kolašinski đaci koji treba da idu tamo gdje ne žele, doživjeli su stres sa dugoročnim ili trajnim posljedicama. Neko drugi im planira budućnost. Moraće da putuju ili da se odsele iz Kolašina, odvoje od kuće i prijatelja iz osnovne škole, ili će silom prilika poći na zanat, bez volje da uče i rade posao koji ne žele. Njihovi snovi o gimnaziji nestali su u magli današnjice, a oni se osjećaju manje vrijednima od svojih vršnjaka koje nije zakačila poruka iz Ministarstva prosvjete. Ovi petnaestogodišnjaci, kojima se država umiješala u život u pogrešno vrijeme i na pogrešan način, smoći će snage za nove životne odluke na putu sazrijevanja, i pod utiscima doživljene nepravde, svrstaće se u front borbe za pravednije i humanije društvo.