O mogućnostima promjene spoljnopolitičkog kursa u Crnoj Gori stidljivo se govori. Kao da je na mogućnost izraza nečeg drugačijeg, pa makar ono bilo i spoljnopolitička stvar, već odavno stavljena anatema. Bilo kako bilo, logika nužno mora braniti istinu. A, istina se otkriva u samom pitanju. Ne otvara li famozno Rasmunsenovo ,,ne” mogućnost novog spoljnopolitičkog puta?! Zašto se ne okanemo posla koji nas je već skupo koštao?! Iz kojeg ne znamo ni šta dobijamo. Alternativa je u vojnoj neutralnosti. Međutim, žargonskom upotrebom govora natofilisti problem neutralnosti shvataju kao izraz rusofilstva. Upotrebom etiketirajuće i propagandističke retorike, pitanje neutralnosti se redukuje na retrogradnost i rigidnost. Takvo etiketiranje, zaista, djeluje po našoj mjeri. Ipak, ono na šta natofilistima treba zahvaliti tiče se niza predrasuda koje iznose o problemu vojne neutralnosti. Ovdje ću se truditi da u gadanerovskom duhu predasudu shvatim u pozitivnom kontekstu. Naime, predrasuda je već sud, čak, onaj sud koji nas tjera da se dođe do razumijevanja.
Dvije predrasude je vrijedno razmotriti, kako bi se temeljno shvatila suštima mogućnosti savremene vojne neutralnosti: 1) Da bi bila član EU, Crna Gora mora biti član NATO saveza! 2) Vojna neutralnost jeste utopija! Jedan od ključnih argumenata natofila protiv natoskeptika izražen je u pomenutim predrasudama. Da bi se oslobodili istih, dragocjeno je osvrnuti se na vojnu neutralnost Irske. Riječ je o državi koja ima konstantu vojne neutralnosti, primarno, zbog odnosa sa Velikom Britanijom. Međutim, kao i u slučaju svih neutralnih zemalja, nakon pada Varšavskog pakta ne može se više govoriti o “totalnoj” vojnoj neutralnosti. Neutralne države, iz pragmatičnih razloga, okrenule su se intergacijama u međunarodnim organizacijama, pri čemu su se opredjelile za fleksibilniju formu neutralnosti. Tu formu možemo nazvati “solidarna” neutralnost. Naime, aksiomatski je stav da kada u globalnoj politici preovladava unipolarizam, vojna neutralnost ispada iz trenda. U slučaju multipolarizacije, vojna neutralnost, posebno malih država, predstavlja pametan način vođenja politike.
Period Hladnog rata najbolji je svjedok. Uzeti učešće u međunardnim organizacijama značilo je osloboditi se totalne neutralnosti, ali je značilo i neodricanje od neutralnosti. Primjera radi, Malta je članica UN-a od 1965. godine, a neutralna od 1980. Period nakon Hladnog rata marginalizovao je neutralne države. Ipak, naglim jačanjem istočnih zemalja, prije svih, Rusije i Kine, u Evropi je unaprijedio uticaj neutralnih država. Uticajnost Irske je nezaobilazna stvar. Kada je nastupilo vrijeme ratifikacije Lisabonskog sporazuma (Reformatorskog sporazuma nastalog 2007, koji predstavlja Ustav EU), čiji je zadatak bio reforma sporazuma iz Mastrihta (osnivački sporazum EU), gotovo je ovaj krovni akt EU bio osuđen na propast u Irskoj. Jedan od glavnih razloga njegove propasti je bio taj što su Irci vjerovali da bi njegovom ratifikacijom narušili sopstvenu vojnu neutralnost. Otuda su na referendumu, 12. 06. 2008. godine, Irci kazali ,,ne ratifikaciji”. Tek nakon godinu dana, uz ogroman novac EU, ovaj se sporazum ratifikovala. Međutim, isti je morao da pretrpi određene izmjene.
Naime, u članu 42 (7) Lisabonskog sporazuma, čiji je metaforičan naziv “Irska klauzula”, eksplicitno se navodi da “ako je neka država članica žrtva oružane agresije na njenu teritoriju, ostale države članice obavezne su joj pružiti pomoć i potporu svim raspoloživim sredstvima u skalnu sa odredbama Člana 51. UN-a. (…) To ni na koji način ne dovodi u pitanje posebnu prirodu bezbjednosne i odbrambene politike određenih država članica”. “Irska klauzula”, u odjeljku koji se tiče Zajedničke bezbjednosne i odbrambene politike EU Lisabonskog sporazuma, stavlja na znanje svima da napad na jednu članicu EU predstavlja napad na sve članice, bez obzira da li jesu, ili nisu, članice sistema kolektivne bezbjednosti. Dakle, ako je neutralnost u okvirima EU utopija, onda je ona van granica EU realnost. Ovim se jasno akcentuje da biti član EU ne znači nužno biti član NATO-a. Samim tim, “Irska klauzula” pokazuje da je neutralnost stvar isključivo pragmatizma, te bi iz tih razloga “irlandizacija” Crne Gore trebalo da bude državna politika. Međutim, da bi se Crna Gora “irlandizovala”, nužno se moraju ispoštovati ključni članovi Kopenhaškog sporazuma (1993.) za ulazak u EU: 1) politički - postojanje stabilnih institucija; 2) ekonomski - postojanje funkcionalne tržišne privrede; 3) pravni - usvajanje pravnih tekovina EU. Kad sve uzmemo u obzir, ispunjenje ovih uslova je veća utopija od vojne neutralnosti.
Bonus video:
