Masovni uzgoj stoke je ključni pokretač poljoprivredne industrijalizacije. Njegova nemilosrdna ekspanzija doprinosi klimatskim promjenama, krčenju šuma, gubitku biodiverziteta i kršenju ljudskih prava - a sve to kako bi se zadovoljio nezdravi apetit zapadnih društava za jeftinim mesom.
Evropa i SAD su u XX vijeku bili najveći potrošači mesa, gdje je prosječan čovjek godišnje jeo po 60-90 kg - što je daleko više nego što je neophodno za zadovoljenje potreba ljudske ishrane. Iako stope potrošnje na Zapadu sada stagniraju, a u nekim regionima se čak i smanjuju, one su i dalje više nego u većini drugih regiona u svijetu.
U međuvremenu, u ekonomijama u usponu - naročito u zemljama tzv. BRIKS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika) - srednja klasa koja sve više dolazi do izražaja mijenja jelovnik tako da on sve više podsjeća na meni srednje klase iz bogatih zemalja. U predstojećim decenijama, kako prihodi budu nastavili da rastu, rašće i potražnja za mesom i mlječnim proizvodima.
Da bi se ova potražnja zadovoljila, svjetske poljoprivredne kompanije pokušaće da povećaju godišnju proizvodnju mesa sa današnjih 300 miliona tona na 480 miliona tona do 2050, stvarajući ozbiljne društvene izazove i ekološki pritisak u gotovo svakoj fazi lanca vrijednosti (obezbjeđivanje stočne hrane, proizvodnja, prerada i prodaja).
Jedan od glavnih problema masovnog uzgoja stoke je što on dovodi do značajne emisije gasova koji izazivaju efekat staklene bašte - i to ne samo zato što se tokom procesa varenja kod preživara stvara metan. Stajnjak, zajedno sa vještačkim đubrivom i pesticidima koji se koriste za proizvodnju stočne hrane, stvara ogromne količine azotnih oksida.
Zapravo, model masovne proizvodnje podrazumijeva značajne promjene u korištenju zemljišta i krčenje šuma, počev od proizvodnje stočne hrane. Kako sada stoje stvari, oko jedne trećine poljoprivrednog zemljišta koristi se za proizvodnju stočne hrane, a ukupno se za uzgoj stoke, uključujući i ispašu, koristi oko 70%.
Uz povećanje potrošnje mesa, samo proizvodnja soje će se gotovo udvostručiti, što ukazuje na proporcionalno povećanje upotrebe inputa poput zemljišta, vještačkih đubriva, pesticida i vode. Sve veće skretanje proizvodnje usjeva ka proizvodnji stočne hrane pojačaće pritisak na cijene hrane i zemljišta, što će sve više otežavati siromašnima u svijetu da zadovolje svoje osnovne potrebe ishrane.
Da stvar bude još gora, promjena od tradicionalnog načina uzgoja stoke ka masovnoj proizvodnji ugrožava ruralna domaćinstva, naročito u zemljama u razvoju. Stočari, mali proizvođači i samostalni poljoprivrednici prosto ne mogu da se takmiče sa niskim maloprodajnim cijenama u koje ne ulaze stvarni ekološki i zdravstveni troškovi te industrije. A sistem masovnog uzgoja stoke, sa svojim niskim platama i lošim zdravstvenim i bezbjednosnim standardima, ne predstavlja dobru alternativu za zapošljavanje.
Konačno, masovni uzgoj stoke utiče i na javno zdravlje. Kao prvo, prevelika upotreba mesa i mlječnih proizvoda doprinosi zdravstvenim problemima koji su izazvani ishranom - poput gojaznosti i kardiovaskularnih bolesti. Štaviše, držanje velikog broja životinja u zatvorenom prostoru doprinosi širenju zaraznih bolesti koje se mogu prenijeti i na ljude, poput ptičjeg gripa. A mjere kojima se pribjegava kako bi se ublažio taj rizik, poput davanja malih doza antibiotika radi sprečavanja bolesti (i pospješivanja rasta), stvaraju krizu javnog zdravlja tako što jača otpornost na antimikrobske agense.
Dodajte tome užasne uslove koje trpe same životinje, zahvaljujući tome što se ova industrija opire primjeni razumnih standarda dobrobiti životinja i zapitaćete se kako je toj industriji moglo da se dozvoli da toliko poraste. Odgovor je u njenoj oligopolskoj moći koja omogućava masovnim uzgajivačima stoke da spoljnim faktorima pripišu stvarnu društvenu i ekološku cijenu koju onda moraju da pokriju radnici i poreski obveznici.
Realno, postoje drugi načini da se zadovolji potreba svijeta za mesom i mlječnim proizvodima. U EU bi se morala promijeniti samo dva ključna elementa Zajedničke poljoprivredne politike (CAP) da bi drastično smanjila ove deformacije u sistemu proizvodnje. Primjena ovih promjena poslala bi jasan signal da evropski kreatori politike ozbiljno shvataju želje potrošača.
Prva promjena bi bila da se zabrani uvoz genetski modifikovane stočne hrane i da se od farmera zahtijeva da najmanje polovinu hrane za svoju stoku proizvedu na svojim imanjima. Jasna pravila o proizvodnji stočne hrane eliminisala bi međunarodnu nejednakost kad su u pitanju hranljivi sastojci i smanjila moć međunarodnih poljoprivrednih biotehnoloških korporacija poput Monsanta. Štaviše, stajnjak se više ne bi transportovao na velike udaljenosti i farmeri bi ga mogli koristiti za đubrenje sopstvene zemlje na kojoj bi se proizvodila stočna hrana.
Drugo, nepotrebno dodavanje antibiotika u stočnu hranu i sisteme za vodu bi trebalo zabraniti. Ovo bi farmere primoralo da liječe pojedinačne bolesne životinje na osnovu dijagnoze veterinara.
U SAD, Uprava za hranu i lijekove bi mogla da zabrani neterapeutsku upotrebu antibiotika. A programima regulatornih mjera za farmere američko ministarstvo poljoprivrede bi moglo obezbjediti veću podršku uzgoju stoke na otvorenom kako bi se ohrabrio održivi pristup proizvodnji mesa.
Naravno, ove akcije bi bile samo prvi značajni koraci. Kako raste srednja klasa u ekonomijama u usponu, od vitalnog je značaja da se prepozna da postojeći zapadni model proizvodnje i potrošnje mesa ne predstavlja zdrav obrazac za ubuduće. Vrijeme je da se stvori sistem koji poštuje naše ekološka, društvena i etička ograničenja.
Bonus video:
