neko drugi

Legenda o Vladimiru

The Great Vlad je bio baletan, bio je Vlaj, Srbin i bio je najveći - ukratko, sve što se u Splitu za njegova života nije opraštalo
164 pregleda 2 komentar(a)
Vladimir Beara, (novina), Foto: Delcampe.net
Vladimir Beara, (novina), Foto: Delcampe.net
Ažurirano: 24.08.2014. 09:27h

Malo se to danas zna, ali najveći Hajduk svih vremena, onaj slavni iz 70-ih, igrao je i podno tvrđave na Gripama, na malom igralištu osnovne škole ”Bruno Ivanović”. Teren od tupine idealan za igru i duboke posjekotine, na istoku drvena branka napravljena od starog telefonskog stupa, na zapadu teški željezni rukometni gol, a na golu Vladimir Beara.

Onim svojim poznatim dugačkim dodavanjem rukom izbacio bi Holcera, Holcer bi proslijedio Jerkoviću, Jure na lijevoj strani Šurjaku, ovaj bi ubacio pred gol, Peruzović pucao glavom, vratar bi jedva nekako obranio, a Žungul u gužvi uredno razvrstavao otpad: balun u jednu, vratar u drugu stranu.

Tako je prije četrdeset godina bilo podno tvrđave na Gripama, a tako je bilo i na Bačvicama, Firulama ili Lučcu, tako je bilo i na Manušu, Špinutu, Lovretu ili Zvončacu, i svugdje po Splitu gdje je tih sretnih sedamdesetih igrao veliki Ivićev Hajduk. Nije bilo nesporazuma u identifikaciji desetogodišnjih klinaca u bijelim majicama, nije bilo nikakve sumnje da se onaj ljevonogi brzanac zove Šurjak, a onaj vižlasti što stalno visi u ofsajdu Žungul, da se onaj što mu je kosa buntovno krenula preko uha zove Peruzović, a da je glavni u razredu Jure Jerković.

Svatko na školskom igralištu imao je prezime iz slavne Ivićeve generacije, samo je vratar iz nekog razloga uvijek bio - Beara.

Nije da Hajduk tih godina nije imao dobre golmane, naprotiv. Još smo pamtili Vučka, velikog Radomira Vukčevića, do dana današnjeg sa četiri stotine utakmica najdugovječnijeg vratara u Hajdukovoj povijesti, koji je Bijele spašavao Druge lige i 71. odveo do prve titule nakon šesnaest godina.

Danas je zaboravljen njegov nasljednik, čovjek iz sjene Ante Sirković zvani Maleno, a tih je dana jugoslavenskim šesnaestercima suvereno vladao stasiti Tuzlak Rizah Mešković, za Splićane Mate, prvi naš vratar koji je odjenuo zeleni dres i koji je Tomislava Ivića dovodio na rub sloma živaca hvatajući centaršuteve jednom rukom. Obožavali smo Matu Meškovića, ali svejedno je naš vratar uvijek bio Vladimir Beara.

Veći od sebe

Dvadeset je godina tada već bilo prošlo otkako je Beara odigrao posljednju utakmicu za Hajduk, nitko od nas nije se ni rodio kad je Veliki Vladimir napustio nogomet, nikad ga nismo vidjeli, nismo znali niti kako izgleda, pa ipak se podrazumijevalo da nesretnik, kojega bi u našoj podjeli na igralištu ispod tvrđave dopalo da stane na gol, viče - ”Ja san Beara!”. Kako bi se golman, zaboga, drugačije zvao? U našoj ulici beara je tako uvijek bio Veljko Ilić Gigi, dok je u Hajduku, na primjer, Meškovića tih dana zamijenio mladi brkati beara Ivan Katalinić.

Već tada je, naime, Vladimir Beara bio veći od sebe: Beara nije bilo ime, već imenica. Na isti način na koji smo lamice za brijanje po Giletteu zvali žilet, a pastu za zube kalodont. Onako kako je, recimo, u Sarajevu pisac bio Ivo Andrić, u Splitu je pjevač bio Mišo Kovač, novinar Miljenko Smoje, glumac Boris Dvornik, a vratar - Vladimir Beara.

Samo tako, činjenicom da je u međuvremenu postao većim od sebe, bilo je uostalom objašnjivo da svaki splitski vratar od Gripa do Špinuta bude Beara, a da živ Vladimir Beara, jedini stvarni vlasnik svoga imena i biografije, u isto vrijeme bude obilježen kao najveći veleizdajnik u cjelokupnoj povijesti Hajduka.

”Izdaja”

Bilo je, znamo, još velikih i neoprostivih izdaja, odlazili su kasnije u Dinamo i Joško Jeličić, i Zujo Mladinić, i Mirko Hrgović i Duje Čop, eno nekidan i Franko Andrijašević, ali nijedan transfer u svih stotinu Hajdukovih godina nije Split potresao više nego onaj kad je 1955. godine, onog ljeta nakon što su Bijeli uzeli treću titulu u pet godina, Vladimir Beara na vrhuncu svoje svjetske slave - eh, da, u to je vrijeme još bilo moguće da igrač Hajduka uživa svjetsku slavu - potpisao za Crvenu zvezdu.

Pola je stoljeća prošlo od tada i nikad Veliki Vladimir nije sa sebe do kraja odlijepio tu staru, požutjelu etiketu. Džabe što je Hajduku zajedno s Bajdom Vukasom donio tri titule prvaka Jugoslavije, džabe što su ga 1950, kad je na Highburyju otjerao do ludila cijeli napad Engleske - Eddieju Bailyju je u jednom trenutku izvadio loptu iz rašlji, pa ustao i obranio mu drugi udarac, u suprotni kut - londonski novinari nazvali The Great Vlad, Veliki Vladimir.

Džabe je Velikom Vladimiru bilo što je na jednoj utakmici Dinamu obranio četiri penala: pucali su Šantek, Režek, Benko i Šikić i sve ih je skinuo. Džabe i što je u finalu Olimpijskog turnira u Helsinkiju 1952. jedanaesterac obranio i Ferencu Puskásu - a veliki Puskás, zapamtite, do tada nikad u životu nije promašio penal!

Džabe mu je bilo što je sljedeće godine, na proslavi devedesete godišnjice engleskog nogometnog saveza, na Wembleyju branio za reprezentaciju Ostatka Europe; džabe što mu je osobno Ricardo Zamora, jedan od najvećih svih vremena, priznao da je najbolji svjetski vratar; džabe što je najveći, Lav Jašin, primajući 1963. Zlatnu loptu za najboljeg svjetskog nogometaša, javno izjavio: ”Ja nisam najbolji na svijetu: najbolji je Vladimir Beara”.

Džabe sve - Vladimir Beara u svom je Splitu bio tek glupi Vlaj koji je izdao Hajduk.

Okrutna biografija

The Great Vlad je, naime, bio vlasnik neobično okrutne biografije. Bio je Vlaj, bio je Srbin i bio je najveći. Ukratko, sve što se u Splitu za njegova života nije opraštalo. Samo još da je bio baletan, gore bi Beara najebao. Pa je onda bio i baletan.

Eno tako maloga Vlaja Vladimira Beare iz Zelova kraj Muća, četrdeset šeste, na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Tek se vratio iz Onoga rata, u koji je otišao kao petnaestogodišnjak bez izbora i bez kuće, koju su mu četrdeset prve zapalile ustaše. Kad je kao član Prištapske čete Devete divizije stigao u Split da završi gimnaziju, pod prozorom u Podgorskoj ulici bila su mu dva splitska hrama: desno Hajdukov Stari plac, lijevo zgrada Hrvatskog narodnog kazališta.

Na Starom placu tako mali Vlaj iza branke najprije Broketi i Radovnikoviću dodaje balune, pa im na treningu brani penale, a navečer u teatru, za pedeset dinara po predstavi, pleše u Gotovčevom ”Eri s onoga svijeta”. Do dana današnjeg valjda jedini junior u povijesti Hajduka koji je plesao balet. A plesati ga je, kaže, naučio još kao dijete, čuvajući koze u rodnom Zelovu, skačući s kamena na kamen kao onomad Vaslav Nižinski po petrogradskom Ermitažu.

Da se rodio negdje drugdje, bio bi Beara možda najbolji svjetski baletan, možda bi Rudolf Nurejev jednom rekao ”Nisam ja najbolji, najbolji je Beara”, ali izbor između baleta i nogometa nigdje nije lakši nego u Splitu. Ako ništa drugo, mislio je valjda mali Vlaj, na Placu neće morati skupljati tuđa govna, kao što je u teatru morao skupljati govna za jednim prekrasnim bijelim konjem što je nastupao u ”Eri”.

Od baleta je tako Beari ostao nadimak Ero i neponovljiva elegancija u paradi, kojoj će se samo tri godine kasnije diviti cijela engleska štampa imenujući ga Velikim Vladimirom i Baletanom s čeličnim šakama.

Splitski mitovi i legende

Mogao je, međutim, biti još stotinu puta velik i najveći, ali u Splitu je i dalje bio mali Vlaj. Kako je i kada to počelo, vrag će znati, tek iz Hajduka su krenuli mitovi i legende o glupom Vlaju Vladimiru Beari.

Te priče u Splitu i danas znaju svi: kad je ono branio za Europu na Wembleyju, od cijele je londonske legende u Split došla tek priča kako je Beara u kavani zovnuo konobara ”Ej, ti”, a ovaj mu donio osam čajeva. Kad je ono branio na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, od cijele je brazilske legende do Splita došla tek priča kako je kroz prozorčić aviona tražio ekvator. Kad je pak na Olimpijadi u Tampereu Puskásu obranio penal, od cijele je legende u Split došla tek priča kako je, znatiželjno na putu zureći kroz prozor kupea, primijetio da ”u Njemačkoj ima više Ausganga nego u nas Kaštela”.

Svi su i tada, kao i danas, kada ih podvaljuju drugim glupim Vlajima, znali da nijedna od tih priča nije bila istinita, ali Splitu se sviđalo da ih priča. U našoj podjeli svijeta Vlaji su bili glupi i kada su branili penale Ferencu Puskásu.

Podcjenjivački odnos Splita i Hajduka prema glupome Vlaju nije se tako promijenio ni kad je glupi Vlaj već bio od najvećih na svijetu, ni kad je s Bajdom Vukasom u Split donio i treći naslov prvaka. Valja, najzad, i tu priču ispričati, jednom za svagda.

(...)

Nije dao na Hajduka

Baletan, Vlaj, Srbin, Najveći, Vladimir Beara i nakon svega, međutim, nije dao na Hajduka. Ni kad je otišao u Beograd - neka i ta priča bude ispričana - nikad, baš nikad nije putovao na gostovanja u Split i nikad za Zvezdu nije branio na Placu.

(...)

S tom ”pravom i iskrenom“ ljubavi u sebi u ponedjeljak, 11. kolovoza - samo dva tjedna prije osamdeset šestog rođendana - umro je Vladimir Beara, Veliki Vladimir, Najveći.

Previše je valjda bilo ”ljubavi zbog koje vam srce jače zaigra, ali se i bolno u grču stegne”, previše zaigravanja i stezanja za starčevo srce.

Bio je baletan, bio je Vlaj, bio je Srbin i bio je najveći - ukratko, sve što se u Splitu za njegova života nije opraštalo. Pa ipak, Split od Beare ne treba tražiti oproštaj: Veliki Vladimir mu je, kako vidimo, sve oprostio. Njegovom smrću Splitu je stoga oproštaj tražiti od svih baletana, Vlaja i Srba koje je ovaj okrutni grad ikad zajebao i zajebavao. Odavno većem od sebe i vlastite okrutne biografije, Bearin je grob na Lovrincu dovoljno velik i za njih.

(...)

Dio teksta objavljenog u štampanom izdanju Jutarnjeg lista (autograf.hr)

Preporučujemo za Vas