Kontra(per)cepcija

Plima ravnodušnosti

Tendencija bi trebalo da bude dekriminalizacija pružalaca/teljki seksualnih usluga i kriminalizacija kupaca i posrednika/ca u prostituciji
56 pregleda 1 komentar(a)
mrak, tišina, ćutanje, ravnodušnost (Novine), Foto: Imaginingamerica.org
mrak, tišina, ćutanje, ravnodušnost (Novine), Foto: Imaginingamerica.org
Ažurirano: 20.08.2014. 09:04h

Kada je krajem prošlog mjeseca mađarski premijer Viktor Orban izjavio da je “era liberalne demokratije završena” moglo se očekivati podizanje snažnije, masovnije i artikulisanije reakcije na ovako radikalnu tvrdnju premijera jedne države EU. No ona je, makar za sada, upadljivo izostala, što upućuje ili na političku impotentnost ili na indiferentnost “velike porodice naroda”, od čega se ne zna što je gore. Čini mi se ipak da je indiferentnost mnogo fundamentalniji, ozbiljniji i teži problem.

Nastojeći da sačuvamo svoj “duševni mir” ravnodušnošću punimo kanale kojima smo se odvojili od užasa svakodnevice, zatrpani slikama razorene Sirije (sa preko 110.000 mrtvih), opsade Gaze (u kojoj je do sada ubijeno oko 2000 Palestinaca, od kojih preko 70% civila, odnosno 63 izraelska vojnika i tri civila), zlostavljanja i ubistva djevojčice, prezasićeni prizorima i povijestima neizdržljivih patnji i lešinarskim senzacionalizmom koji na njima parazitira. No, taj nas je odbrambeni mehanizam istovremeno učinio otpornijim na patnje drugih, spremnijim i raspoloženijim za konzumerističku zabavu nego za empatiju.

Ponovo je u crnogorskim medijima aktuelizovna priča o potencijalnoj legalizaciji prostitucije i to sa krajnje cinične adrese – bivšeg zamjenika državnog tužioca razriješenog sa te dužnosti upravo zbog umiješanosti u aferu seks trafikinga.

Prostitucija je kompleksan fenomen u vezi s kojim postoje brojne kontroverze i dileme nerazrješive jednostranim i jednokratnim mjerama. Prostitutke, jer žene čine ogromnu većinu osoba koje “pružaju komercijalne seksualne usluge” su društveno stigmatizirana i krajnje prezrena grupa za čiju patnju nedostaje razumijevanje i elementarno saosjećanje. Andrea Dworkin navodi da bi njihova svjedočenja “trebala ostaviti naša srca uvenutima, mučiti um, uznemiriti savjest. Ali to se ne događa. Bez obzira na to koliko su često te priče ispričane, bilo kakvom jasnoćom ili rječitošću, gorčinom ili tugom, one su poput šapata vjetru ili poruke na pijesku; nestaju kao da su ništa. Kazivačice i iskaze ignorira se ili ismijava, one su ušutkane prijetnjama ili uništene, a iskustvo ženske patnje zakopano je pod kulturnom nevidljivošću i prezirom.” Nije li se upravo to desilo i sa svjedočenjem Svetlane Čebotarenko, sada već osuđene za davanje lažnog iskaza, dok su oni koje je označila kao organizatore prisiljavanja na prostituciju uslijed nedostatka dokaza oslobođeni svih optužbi, da bi neki od njih danas zagovarali legalizaciju prostitucije, prepoznavši u njoj novi način za popunjavanje budžeta.

Tvrdnje da su u pogledu načina na koji su regulisale pitanje prostitucije “Njemačka i Holandija uzor svim evropskim demokratijama”, te da “legalizacija ne bi imala nikave negativne efekte” koje Piperović navodi, ili tvrdnje LP na istom fonu da će “stavljanjem prostitucije pod kontrolu institucija države, kriminalne radnje koje u ovom trenutku prate tu djelatnost biti svedene na minimum”, da će “država ubirati prihode, dok će seksualni radnici biti zaštićeni”, te da će “država imati potpunu kontrolu nad ovom oblašću” su tendenciozno parcijalne i ozbiljno deficitarne u razumijevanju kako samog fenomena, tako i načina na koji je regulisan u zemljama EU.

Kao što u pregledu pravne regulative u EU naglašava nedavno objavljeno istraživanje prostitucije u Srbiji (“Prostitucija u Srbiji – jedno od mogućih lica”) – nije legalizacija već dekriminalizacija gotovo opšte prihvaćena tendencija u EU. Prema Evropskom ženskom lobiju postoje tri preovlađujuća pravna pristupa prostituciji u zemljama EU: regulacionistički – u kom je prostitucija posao, a vrbovanje klijenata dekriminalizovano (Njemačka i Holandija); abolicionistički (koji je taj naziv dobio jer se osobe koje prodaju seks ne kažnjavaju budući da je prostitucija shvaćena kao prisilan izbor i nasilje nad ženama) – u kom je vrbovanje klijenata kažnjivo a kažnjavaju se korisnici u prostituciji (Švedska, Norveška i Island); i prohibicionistički – u kom se problem skriva a žene u prostituciji, kao i vrbovanje klijenata je kažnjivo, negdje se i korisnici kažnjavaju (Hrvatska).

Važno je naglasiti da su rezultati istraživanja o uticaju legalizacije prostitucije na povećanje trgovine ljudima pokazali da je najviše žrtava trafikinga upravo u zemljama gdje je prostitucija legalna i regulisana. Danas prostitucija u Njemačkoj predstavlja ogroman biznis koji prema dostupnim podacima zapošljava preko 400.000 prostitutki, sa obrtom novca od 14 milijardi eura godišnje. Istovremeno, Njemačka bilježi i ozbiljan porast trgovine ljudima budući da prema podacima Međunarodne organizacije za migraciju (IOM), od ukupnog broja prostitutki u Njemačkoj, 75% čine imigrantkinje bez ikakvog pravnog statusa i zaštite.

Regulacionistički model pokazao je nesavladive sistemske manjkavosti koje su samo “dale zeleno svijetlo za zločin” pretvorivši i državu u jednog od licemjernih svodnika seksualne industrije. Tendencija bi dakle trebalo da bude upravo suprotna od one koju preporučuju zagovornici legalizacije prostitucije, znači: dekriminalizacija pružalaca/teljki seksualnih usluga i kriminalizacija kupaca i posrednika/ca u prostituciji – onih koji kupuju ljudska tijela i onih koji najviše zarađuju na tome. “U prostituciji nijedna žena ne ostaje cijela”, podsjeća Dworkin. Puniti budžet silovanjem, trošenjem, razbolijevanjem i povređivanjem žena, pa još to proglasiti za civilizacijsko postignuće, svjedoči o nivou koji je dosegla bahata ravnodušnost zainteresovana samo za vlastiti užitak i vlastitu korist.

Era liberalne demokratije može biti okončana isključivo pod pretpostavkom preovlađujuće ravnodušnosti. Merkantilna kapitalistička logika počiva na prihvatanju eksploatacije drugih kao osnove međuljudskih odnosa, a mlaka ljudskopravaška retorika u koju se kao u ukrasni celofan nastoji upakovati i predstaviti nam se kao dar ne uspjeva prikriti njenu okrutnu njušku. Ulične ili elitne, te prezrene kurvetine na svojim tijelima sa cijenom nose olovno breme patrijarhalne dvoličnosti i dovoljno bola da nikad ne poželimo znati za to. Sve dok se plimni val ne podigne povrh glave svakog od nas.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")