Buntovnik realista

Povratak istorije

Na Bliskom istoku istorija radi na dnevnoj bazi i sa najdramatičnijim posljedicama
1 komentar(a)
Sirija, Hama, Foto: Reuters
Sirija, Hama, Foto: Reuters
Ažurirano: 29.07.2014. 11:35h

Od kako je Frensis Fukujama, prije više od dvadeset godina, ustvrdio da je došao kraj istorije, istorija je zaustavila dah svijetu. Uspon Kine, balkanski ratovi, teroristički napadi 11. septembra 2001, ratovi u Avganistanu i Iraku, svjetska finansijska kriza, Arapsko proljeće, sirijski građanski rat - sve to opovrgava Fukujamino viđenje o neizbježnosti pobjede liberalne demokratije. U stvarnosti, može se reći da je istorija napravila krug i za četvrt vijeka vratila se na početnu tačku od momenta pada komunizma u Evropi 1989. godine do nove konfrontacije između Rusije i Zapada.

Međutim, na Bliskom istoku istorija radi na dnevnoj bazi i sa najdramatičnijim posljedicama. Stari Bliski istok, stvoren od ostataka Osmanskog carstva poslije Prvog svjetskog rata očigledno se raspada i to ne malim dijelom zahvaljujući djelovanjem Amerike u tom konfliktnom regionu.

Prvobitni grijeh Sjedinjenih Država je njihov vojni upad u Irak 2003. godine za vrijeme predsjednika Džordža Buša. “Neokonzervativci” koji su bili na vlasti u to vrijeme nisu obraćali pažnju na neophodnost da se neutrališe vakuum vlasti u Iraku i u regionu poslije odlaska Sadama Huseina. Brzopleto, preuranjeno povlačenje po odluci Baraka Obame predstavlja drugi neuspjeh SAD.

Odlazak Amerike, koji se praktično poklopio sa početkom Arapskog proljeća i rasplamsavanjem građanskog rata u Siriji, i njegova uporna pasivnost u svojstvu regionalne sile za očuvanje mira, sada prijete da Irak dovedu do raspada zbog brzog napredovanja Islamske države Iraka i Levanta (ISIL), uključujući i preuzimanje drugog po veličini grada u zemlji, Mosula. U suštini, od trenutka preuzimanja kontrole ISIL-a i njegove uprave većinom oblasti sjeverozapadno od Bagdada, granica između Iraka i Sirije prestala je da postoji. Mnoge granice njihovih susjeda takođe mogu biti silom prekrojene. Već postojeća masovna humanitarna katastrofa, bezuslovno, postaće još gora.

Ako ISIL-u pođe za rukom da postane stali državni subjekt u djelovima Iraka i Sirije, raspad regiona će se ubrzati i SAD će izgubiti svoj “globalni rat s terorom” a mir će u cijelom svijetu biti ozbiljno ugrožen. Ali čak i bez terora države ISIL, situacija ostaje krajnje nestabilna, zato što je sirijski građanski rat, ispostavlja se, veoma zarazan. U stvari, “građanski rat” je nepravilan naziv zato što tamošnji događaji za sobom povlače borbu za dominaciju u regionu između Saudijske Arabije i Irana za dominaciju u regionu, potkrijepljenu vjekovnim konfliktom između sunitske islamske većine i šiitske manjine.

Kurdi su druga nestabilna komponenta osmanskog nasljeđa. Podijeljeni među nekoliko bliskoistočnih zemalja - Iran, Irak, Sirija i Turska - Kurdi su se tokom nekoliko decenija borili za svoju državnost. Ipak, pokazali su veliku uzdržanost u sjevernom Iraku poslije pada Sadama Huseina, zadovoljivši se svojom autonomnom pokrajinom kako ekonomski tako i politički - sve do momenta kada postane nezavisna u svemu, osim naziva, sa jakim i iskusnim snagama bezbjednosti, Pešmerga.

Uspon ISIL-a i njegovo zauzimanje Mosula sada su riješeni jednim potezom, svi teritorijalni sporovi između centralne vlade i kurdskog regionalnog rukovodstva riješeni su u korist posljednjih, posebno kada je riječ o gradu Kirkuku. Poslije povlačenja iračke armije, Pešmegra je operativno preuzela grad, dajući kurdskom sjeveru dovoljno rezervi nafte i gasa. Osim toga, susjednom Iranu i Turskoj, a takođe i SAD-u, hitno će biti potrebna podrška pobunjenika protiv ISIL-a. Na taj način, neočekivani prozor mogućnosti otvorio se za Kurde, kako bi dobili punu nezavisnost, mada će njihova zavisnost od dobrih odnosa sa Turskom i Iranom zbog pristupa globalnim tržištima dozirati njihove političke ambicije.

Osim toga, svojim upadom u Irak, SAD su otvorile vrata regionalnoj hegemoniji za Iran i inicirali dramatične promjene u sopstvenim regionalnim alijansama čije su dugoročne posljedice - uključujući današnje nuklearne pregovore s iranskom vladom - u ovom trenutku očigledne. Obje strane bore se sa istim džihadistima koje podržavaju navodni američki saveznici iz zemalja Persijskog zaliva sa sunitskim rukovodstvima. Iako SAD i Iran, što se tiče zvanične saradnje, ostaju na suprotnim stranama, točak je pokrenut direktnim pregovorima koji postaju rutina.

Jedno od ključnih pitanja budućnosti je hoće li Jordan, koji ima ključnu ulogu u ravnoteži regiona, ostati nepovrijeđen u ovim geopolitičkim gibanjima. Ako se to ne dogodi, onda čitav odnos snaga u tradicionalnom bliskoistočnom konfliktu između Izraela i palestinaca može propasti. Posljedice će, najvjerovatnije, biti dalekosežne i biće ih teško unaprijed procijeniti.

Za Evropu, događaji na Blikom istoku predstavljaju dva glavna rizika: borci džihada koji se vraćaju i prijete da sa sobom donesu teror, a takođe propaganda njihovih ekstremističkih ideja u dijelu Balkana. U interesu sopstvene bezbjednosti, Evropska unija i njene države članice prinuđene su da posvete mnogo veću pažnju jugoistoku Evrope nego što su to činile do sada.

Copyright: Project Syndicate, 2014.