Prije desetak godina, povodom NATO napada na teritoriju Savezne Republike Jugoslavije, poznata američka novinarka Dajana Džonston je ukazala da je pogrešno preovladavajuće mišljenje u zapadnim političkim krugovima da je Kosovo imalo problem, a da je NATO predstavljao rješenje. Stvarna situacija je zapravo bila dijametralno suprotna: NATO je imao problem, a Kosovo je predstavljalo rješenje.
Ista analogija se može primijeniti i na aktuelna dešavanja u Ukrajini. Samo što su u Ukrajini ulozi daleko veći, države koje imaju nuklearni arsenal stoje iza sukobljenih strana, pa su stoga i moguće posljedice daleko opasnije za svjetski mir. To da se ukrajinski sukob odvija tačno sto godina od početka Prvog svjetskog rata, jedne od najvećih tragedija u istoriji evropske civilizacije, dodatno upozorava na mogućnost fatalne eskalacije nasilja. Ne treba smetnuti sa uma da su akteri tog rata utemeljili Ukrajinu kao nezavisni politički entitet, razgraničavajući je na istoku od Rusije. Danas je upravo ta istočna granica predmet sukobljavanja.
Na momente se teško oduprijeti utisku da postoje određene političke snage koje navijaju za skoro ponavljanje još jedne globalne konflagracije. Po mom mišljenju, one se mogu identifikovati kao djelovi angloameričkih i NATO političkih, ekonomskih i obavještajnih struktura, otrgnutih od demokratske kontrole, koji su uspaničeni mogućnošću da u narednom periodu njihovi postojeći vojno-industrijsko-bankarski monopoli mogu biti urušeni time što bi američki dolar izgubio dosadašnji status globalne rezervne valute. Zbog toga oni biraju stvaranje ratnog haosa rađe nego suočavanje sa pogubnošću svog djelovanja koje bi vodilo podnošenju računa za porobljavanje planete.
Naime, prestankom hegemonije dolara u svjetskoj ekonomiji nastavak globalizacije u dosadašnoj neoliberalnoj formi bio bi onemogućen i stvorile bi se pretpostavke za pravedniju globalnu raspodjelu bogatstva. Nema sumnje da nedavni dogovor o formiranju međunarodne razvojne banke između država BRICS-a (Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južne Afrike), uz podršku još nekoliko latinoameričkih država, predstavlja veliki korak u tom pravcu. On označava početak kraja modela ekonomskog razvoja nametnutog od strane Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke koji je doveo do dužničkog ropstva velikog broja država i pada životnog standarda većine stanovništva, ali je donosio ogromne profite angloameričkom volstritskom kartelu. Gubitak dosadašnje enormne globalne moći je upravo ono što ova klika želi zaustaviti ratovima ove ili one vrste protiv država BRICS-a, od kojih je Rusija, zbog sovjetskog iskustva otpora kapitalističkom imperijalizmu, prva na udaru.
Dok je u ljeto 1914. godine Principov metak uzet kao neposredan povod za početak rata, u ljeto 2014. godine sličnu ulogu bi mogla odigrati tragedija malezijskog putničkog aviona MH17 iznad jugoistoka Ukrajine. Napori da se Rusija proglasi zemljom sponzorom terorizma i stoga “otpadničkom” državom koju međunarodna zajednica mora držati na distanci počeli su neposredno pošto se avion srušio, i to bez ikakvih prethodno sprovedenih istražnih radnji.
Slična orkestrirana političko-medijska kampanja iz angloameričkih centara moći je učestala u posljednjih desetak godina. Ona je, na primjer, pratila izvještaje o postojanju oružja za masovno uništenje u Iraku koji su se kasnije pokazali kao lažirani, kao i prošlogodišnju upotrebu otrovnog gasa u Siriji, poslije koje smo bili svjedoci i ratničkog, ratobornog stava predstavnika crnogorske vlade o potrebi hitne vojne intervencije protiv snaga sirijskog predsjednika Asada. Kada je međunarodna istraga pokazala da se ne može jasno utvrditi počinilac tog ratnog zločina, premijer Milo Đukanović i ministar spoljnih poslova Igor Lukšić su, kao i bezbroj puta do tada, odbili da prihvate odgovornost za izrečeno i podnesu ostavke zbog pokušaja obmane crnogorske javnosti. To naravno nikoga ne čudi jer oni se mnogo i ne pitaju oko smjernica crnogorske spoljne politike već ih, poodavno, dobijaju usmeno i pismeno od NATO-a. A NATO se, za počinjene zločine i smrti više desetina hiljada civila kroz svoje djelovanje širom svijeta, nikad nije niti izvinjavao niti kajao.
Imajući u vidu agresivno pripisivanje krivice za obaranje malezijskog aviona (čemu svjedoče naslovne stranice mnogih evropskih i američkih dnevnih listova tipa "Putin mi je ubio sina"), dosadašnja umjerena reakcija ruskih vlasti, personifikovana staloženom diplomatijom ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova, nije po volji snaga koje žele da destabilizuju Rusiju. To znači da će se provokacije nastaviti, a civilne žrtve povećavati. Niko ne može da predvidi kakve će biti krajnje posljedice takvog postupanja. Jasno je da decenijsko poistovjećivanje Zapada sa militarizmom koje propagiraju atlantistički krugovi predstavlja sumrak zapadne civilizacije, pa se ne može isključiti ni NATO vojna intervencija u Ukrajini koja bi vodila otvorenom ratu sa Rusijom. To je definicija apokalipse u Evropi 21. vijeka.
Upravo zbog zabrinjavajućeg, ali izgleda nezaustavljivog zaoštravanja sukoba između NATO i Rusije narednih mjeseci će se jasno kristalizovati koliko je vizionarska, miroljubiva i pravedna ideja vojne neutralnosti kao glavne spoljnopolitičke odrednice Crne Gore. Jasno će se manifestovati veličina i fatalnost greške svih onih koji su uvjeravali crnogorske građane i građanke da je NATO faktor stabilnosti, bezbjednosti, demokratije, vladavine prava i boljeg života u Evropi. Jer NATO će ponovo u rat, a Crna Gora treba da proklamuje politiku vojne neutralnosti i da odbije da u njemu učestvuje na bilo kojoj strani.
Autor je profesor na Univerzitetu Crne Gore, analitičar geopolitike i predsjednik UO NVO Pokret za neutralnost
Bonus video:
