Kako i zašto su nestajala velika nikšićka preduzeća? Pitanja na koje je teško naći odgovor? Da li su bila nekonkurentna i neprofitabilna, ili je u pitanju prelivanje ogromnog bogatstva u ruke podobnih i privilegovanih?
Iako je nekada važio za industrijski centar velike Jugoslavije, danas u maloj Crnoj Gori Nikšić nema nijednu kvalifikaciju grada “čelika i piva“. Od nikšićke privrede nema ništa. Fabrike koje su nekada zapošljavale hiljade ljudi danas imaju svega nekoliko stotina zaposlenih, a one koje rade u vlasništvu su pogrešnih investitora kojima je sve omogućeno. Nemoguće je saznati bilo šta u vezi sa poslovanjem, platama, planovima i investicijama.
Tako je danas nemoguće doći do bilo kakve informacije u vezi sa poslovanjem Željazare Toščelik, koja je u vlasništvu turske kompanije. Obećana su ulaganja, zapošljavanje, proizvodnja. Već dvije godine o tome niko ni riječi, na novinarska pitanja ne odgovaraju, a plašimo se da će i ovi investitori pobjeći „glavom bez obzira“ kao prethodni iz holandske kompanije Montenegro spešliti stils koja je napustila Željezaru 2011. godine. Jer, ovoje četvrta privatizacija nakon tri propale. Koliko su zapravo investicije u Željezaru propale, govori činjenica da je imovina privrednog giganta prodata za 15 milona eura, a u njoj danas radi oko 200 zaposlenih, od nekadašnjih 7.500. Takođe, kako bi se „dodvorili“ novim investitorima, SO Nikšić je donijela odluku da se proglasi biznis zona u Nikšiću, pa tako Toščelik plaća poreze po veoma povoljnim uslovima.
Privatizacija Crne Gore počela je iz Nikšića prodajom čuvene nikšićke pivare Trebjesa. To je danas jedina fabrika koja radi, ali od nekada 1.000 zaposlenih, danas ima 250 radnika. Na spisku nikšićkih firmi koje su činile metalski kompleks već odavno nema Grazinga, Nik-oila, Livnice, Promontea, Hladne valjaonice koja su nekada zapošljavala oko 500 radnika.
Građevinsko preduzeće, Koni konfekcija, Sokara, štamparija “Kole” nekada su imale 1.500 radnika, danas su zatvorene.
Metalac i Boksiti su takođe fenomeni privatizacije. Boksiti danas rasprodaju imovinu, na posljednjem pokušaju prodaje rude, država je takođe izigrana. I u ovom gigantu danas radi i štrajkuje oko 300 zaposlenih, a nekada ih je radilo preko 1.500. U Metalcu više od godinu dana nema proizvodnje, a 130 sadašnjih i bivših radnika od decembra štrajkuje tražeći plate, proizvodnju i novog investitora, a odnedavno im u tome pomaže i predsjednik Opštine Veselin Grbović.
Čulo se u Skupštini grada da će godišnji promet Željezare biti oko 300 miliona eura, što će ovako minijaturnu Željezaru svrstati u vrh privrednih subjekata Crne gore. Bogu hvala. A koliko bi proizvodila željezara sa 3-4 puta više radnika, blizu milijarde? Sada je jasno zašto je uništena velika Željezara? Ne zato što je neprofitabilna, već da bi tajkuni bliski Vlasti dobili na tacni ogromno bogatstvo za džabe. Ili je to u pitanju ili je potvrda naše nesposobnosti, problematičnih namjera.
Nikšić je posredstvom propalih privatizacija i zatvorenih preduzeća danas grad penzionera, nezaposlene omladine i onih koji žive od socijale. Veliki broj penzionera svjedoči upravo o nekadašnjem privrednom gigantu.
Bonus video:
