Čudo je Tolstoj, baš kao i Homer prije njega. Prikazati savršenu i kobnu žensku ljepotu naprosto nije moguće. Svi, naime, imamo različite kriterijume ljepote, različite „zapamćene“ naklonosti i sjećanja… Zato se kobna ljepota uvijek prikazuje u akciji, nikada opisom, nkada literarnom „fotografijom“. Znamo da je lijepa Jelena kobna, tek kad i trojanski starci, čiji sinovi ginu, priznaju da nije čudno što je Paris zbog takve žene odveo otadžbinu u propast. A Ana Karenjina ima samo dva detalja za „literarnu fotografiju“: sive oči i crnu kosu. Kao i desetine hiljada žena širom svijeta. Zato svako „zna“ kako Ana izgleda, ali ni jedna ekranizacija nije ona „naša“ Ana.
Literarni „trikovi“ nisu svojina samo literature. Kada se „spuste“ u životnu kaljugu, oni su neiscrpno polje ideja za manipulaciju i navođenje ljudi da misle kao centar moći koji ih koristi.
Da je to tako ilustruje i slučaj „Informer“. Čak i djeca koja izučavaju medijsku pismenost lako bi priloženi „dokument“ dekonstruisala i ismijala. Teatralno postavljeno pitanje na naslovnici je moglo biti dopunjeno hiljadama imena mladih žena koje imaju crnu kosu srednje dužine. Odgovor nije ni bitan, niti je pitanje postavljeno da bismo dobili odgovor. Ono je uvod u „akciju“učitavanja, u pandemonijum zla čijem je formiranju kumovala industrija zabave zasnovana na kriminalu i ljudskoj izvitoperenosti. Takozvani „sindrom svijeta kao opasnog mjesta“ (zbog čega majke neće da puste djecu u grad, u kome će sigurno biti „silovana i prodata u roblje“), dobio je brata-blizanca u „sindromu svijeta kao mjesta svih mogućih seksualnih nastranosti“. Tome i služi pitanje na naslovnici. Ono se poigrava ljudskom sumnjom, zapamćenim scenama iz filmova i prizorima sveopšteg dna koje smo i sami dodirnuli kroz rat i tranziciju.
Naravno, postupak je bio brižljivo planiran. Prvo je distribuiran video-snimak, koji je pripremio „sigurno“ znanje („ma to ti je jedna nastrana osoba, zna se odavno“). Krenulo se sa prvorazrednom crnom propagandom, koja je najzad „pomela“ zdrav razum. A taj zdrav razum i malo tehnološkog znanja, jasno bi nam kazali da su mogućnosti manipulacije video-materijalom doslovno neograničene. Nije li neobično što policija nikako ne uspijeva da prepozna osobe sa snimaka video-nadzora. Zar niko ne zna da po-rno-filmovi poznatih zvijezda mogu da se nađu na odgovarajućim sajtovima, a urađeni su za obožavaoce narečenih zvijezda, pri čemu ih one uopšte nisu snimile. Rekao bi nam razum da lice pokriveno crnom trakom preko očiju, bez profila i jasnog anfasa, može biti bilo koja žena od mnogo brojnije populacije crnokosih. A što se tiče glasa osobe, razum bi nas zapitao kako policija ne može da otkrije modifikovane glasove hakera.
Da je riječ o istinskom istraživačkom novinarstvu, ova bi pitanja svakako našla svoje mjesto u pristupu temi. Bili bi angažovani stručnjaci, barem malo informatički pismeni. Umjesto toga, javnost je pozvana da bude „istraživački novinar“.
Prije će biti da je cijela priča ipak - obračun, zbog velikog granta, ili političkog uticaja, svejedno. Potom je sve uvod u ponovno kriminalizovanje klevete. I opet zdrav razum niko ništa ne pita. Kad se kao kontraargument za kriminalizaciju klevete pomene, na primjer, Engleska, niko ni ne uzima u obzir da su svi engleski kraljevi dobrano zazirali od Donjeg doma i da je ta zemlja kolijevka demokratije. A mi bismo smjesta u britanske cipele, jer su nam taman po mjeri.
Najzad, pogrešno shvaćeni članak Duška Vukovića zapravo upozorava na dijaboličnu dimenziju problema. Ovako montirani snimak, koji za neznavene i one sklone „svjetskim zavjerama“ znači suštu istinu, svima zajedno je jasno upozorenje da su „oni svuda“, da su kamere u našim sobama, kupatilima, na plažama… Pa ti sad probaj da budeš nekakav bundžija. Uopšte neće biti teško da ti izmontiraju, čak i u 3D formatu ako treba, najcrnju patološku seksualnu orijentaciju. Naravno, najraskošnije mogućnosti primjene su uvijek na ženama, a potom se sve obrušava na ostale različitosti.
Na kraju, tužno je što naša stručna javnost (to se može spočitati i potpisnici ovih redova) mahom reaguje tek nakon što su se oglasile američka ambasada i Delegacija Evropske unije. Možda je vrijeme da se prisjetimo i one čuvene priče o Nijemcu koji nije stupio u odbranu ni jednog od svojih komšija, koje su sistematski i uporno odvodili u logore zato što su bili Jevreji, imali jevrejske rođake, prijatelje, poznanike... On se nije miješao, nije reagovao, njega se to nije ticalo. Kad je najzad došao red i na njega, možda samo zato što je živio u zgradi u kojoj su živjeli Jevreji, nikoga nije bilo da stane uz njega.
Zato bi, zarad svih crnih manipulacija nesrećnim ljudskim mesom i mozgovima, valjalo da svi odlučimo: NO PASARAN.
Bonus video:
