Veoma je malo Cetinjana koji znaju da je u XIX vijeku u njihovom gradu podignut spomenik Vasojevićima, i to kao prvi javni spomenik Prijestonice. Isto tako, veoma je malo Vasojevića, kojima je poznat istorijat pomenutog spomenika.
Spomenik Vasojevićima podignut je 1861. godine, na platou ispred Vlaške crkve. Bio je od klesanog kamena, krajnje skromnih estetskih rješenja, kupastog oblika, nešto visočiji od 3 m, sa kamenim krstom na vrhu. Uklonjen je pred kraj XIX vijeka, navodno, zbog proširivanja Bajove ulice. Podignut je kao znak odavanja počasti poginulim i preživjelim Vasojevićima iz pohoda 1861. godine, ali je njegovo podizanje, a onda i uklanjanje, svakako imalo i političku dimenziju. Tačnije, spomenik je prvenstveno pominjan u kontekstu promjenjivih odnosa, punih nepovjerenja, između knjaževine Crne Gore i kneževine Srbije, u drugoj polovini XIX vijeka.
Sa namjerom da se probiju do slobodne srbijanske teritorije, po naredbi Nikole Mirkovoga, vojvoda Miljan Vukov je okupio par stotina ,,biranih Vasojevićkih momaka'', kojima su se pridružila tri knjaževa perjanika sa Cetinja. O ovoj odluci crnogorskoga Knjaza, tj. njegovim namjerama o pokretanju pohoda, postoji više tumačenja/objašnjenja. Najprisutnije objašnjenje u crnogorskoj istoriografiji, ovog čina Nikole I, je da su Vasojevići otišli sa ciljem organizovanja ili pomoći pri podizanju ustanka, za konačno oslobođenje od Osmanlija. Pretpostavka je, na osnovu istorijskih dokaza, da je Nikola I to uradio na osnovu ranijeg dogovora sa srbijanskim knezom, Mihailom Obrenovićem.
Pod komandom Šuja Šćepanova Dragovića početkom juna, iz svih Vasojevićkih kapetanija, dobro naoružani ustanici su se odvažili na put ka kneževini Srbiji. Iako je bilo veoma opasno preći osmansku teritoriju, posebno sa velikim brojem ljudi, viđeli su to najtežim dijelom zadatka, smatrajući ,,da će ih Srbija lijepo primiti, jer je tako unaprijed dogovoreno''. Uz konstantne borbe, tek će 20. juna preći srbijansku granicu, đe su ih, na njihovo veliko iznenađenje, graničnici zaustavili, ne dozvoljavajući im da nastave ka Beogradu. Čekajući naređenje iz srbijanske prijestonice, koja zbog ovog ,,upada'' Crnogoraca trpi diplomatske kritike od strane Porte, doći će do prvih negodovanja i protivljenja zbog takvog tretmana.
Do skoro otvorenoga sukoba će doći, kada su Crnogorci dobili naređenje da se razoružaju i da budu internirani u unutrašnjost Srbije. Kulminaciju nezadovoljstva izazvaće glad, a uz neadekvatne uslove smještaja, pojaviće se čak i malarija. Raspoređeni u oblastima Valjeva, Čačka i Kragujevca, Vasojevići će ostati do kraja jula, kada usljed žustre reakcije sa Cetinja, zbog lošeg tretmana crnogorskih podanika, Srbija počinje organizovati njihov povratak.
Prva grupa od trideset Vasojevića, među kojima su bila i tri Knjaževa perjanika, prepušteni sami sebi, naići će na žestok otpor Osmanskih trupa. Dobro postavljenje osmanske zasjede, kao posljedicu imaće velike okršaje, a najveći takav okršaj se desio u podnožju planine Giljeve, tj. u istoimenoj pećini. To što su prvu grupu svojim nečinjenjem, Srbijanci doveli u ovakav položaj, uz loš tretman dok su boravili na njihovoj teritoriji, poslužilo je Cetinju da ih okrivi za propast ove misije. Na brojne kritike upućene Beogradu, koji je želio na svaki način da se opravda, odgovorili su nešto većim angažmanom pri povratku ostatka ekspedicije, koji je uprkos tome, opet trpjela gubitke u sukobima sa Osmanlijama.
O tome da su apsolutni krivci za propast ove akcije, a svijesni da su time ugrozili svoj ugled u Crnoj Gori, govori i upornost Mihaila Obrenovića da se opravda pred zvaničnim Cetinjem. Jedna od diplomatskih akcija sa takvim ciljem, bila je slanje Ljubomira Nenadovića, načelnika uprave za Ministrastvo prosvjete, na Cetinje, da ,,izgladi stvar''.
Ovu situaciju Nikola Mirkov će vješto koristiti u političke svrhe. Tretirajući čitav ovaj događaj kao neiskrene namjere i neiskren odnos zvaničnog Beograda prema Cetinju, Knjaz donosi odluku o podizanju spomenika stradalima. Tako, već iste godine, podiže spomenik.
Pored toga što je bio spomenik, koji simbolizuje junaštvo Vasojevića, pokazano u pohodu 1861, spomenik je, do njegovog uklanjanja, u mnogome bio i simbol političkih relacija i odnosa Crne Gore i Srbije. Navodno, na Cetinju, Nikola Mirkov je polu-javno govorio da podizanje spomenika svjedoči o izdajstvu Srbije i njenim neiskrenim namjerama kada je u pitanju podizanje opšteoslobodilačkog rata protiv Osmanlija, ali i kao ,,opomena Vasojevićima, kojem centru da se okrenu''.
Da je to bio kolektivni utisak Crnogoraca, govori i priča o uklanjanju spomenika. Iako vojvoda Gavro Vuković, u svojim Memoarima, ovaj čin opravdava urbanizacijom grada, stvarna namjera je bila poboljšanje odnosa zvaničnog Cetinja i Beograda. Tako se kao glavni uzrok uklanjanja spomenika 1896. godine, pominje zvanična pośsjeta Aleksandra Obrenovića Cetinju.
Mišljenja smo, da je i više nego pravi trenutak pokrenuti priču o obnovi Spomenika Vasojevićima. Iz više razloga bi Cetinje trebalo da na ovaj način pokaže poštovanje prema ovom istaknutom crnogorskom plemenu, danas, kada je, usljed političko-ideološkog inženjeringa, velika ,,udaljenost'' između pomenutih djelova Crne Gore.
Svakako, na prvom mjestu bi se na ovaj način odalo priznanje junaštvu i hrabrosti pokazanim u pohodu iz 1861. godine, ali i obnovio prvi javni spomenik Prijestonice. Isto tako, na ovaj način bi Cetinje pokazalo da nezavisna Crna Gora ne zaboravlja niti jednu kap Vasojevićke krvi, prolivene zarad njene slobode. Ovjekovječilo bi Cetinje na ovaj način: žrtve nakon Lovćenskoga śetovanja o zajedničkoj borbi 1711.; sve one koji su živote dali braneći Crnu Goru u Kariman-pašinim napadima 1756. i 1768.; sve one iz Gornjih Vasojevića koji su živote dali sprečavajući osmansku vojsku, da sa sjśevera Crne Gore, dođe na Martiniće i Kruse; sve one iz Donjih Vasojevića, koji su zbog dobrovoljnog plaćanja poreza Radu Tomovome i Danilu Stankovome, vodili stalne sukobe sa skadarskim sandžak-begovima sredinom XIX vijeka; sve Vasojeviće koji su poginuli na Rijeci Crnojevića 1862., sprečavajući osmanski prodor na Cetinje...
Na kraju, treba istaći ono što je ne manje važno od same obnove: obnovljeni spomenik ne smije služiti ni kao ,,opomena Vasojevićima'', niti ,,da im pokazuje koji im je centar bliži, Cetinje ili Beograd'', već da obnovljeni spomenik bude samo smjernica, koliko im je Cetinje blizu i koliko su za Crnu Goru bitni i iguman Mojsije Zečević i senator Miljan Vukov i brigadir Radomir Vešović.
Bonus video:
