neko drugi

Za dom zdravlja - spremni

Moj je stoga prijedlog - u trogirskoj Turističkoj zajednici znat će to lijepo razraditi - da se organizira prvenstvo u srednjovjekovnim borbama hrvatskog plemstva, pa da jednako kao ban Šubić protiv bana Babonića udare pod kulom Kamerlengo vitezovi Tomislava Karamarka na konjanike Zorana Milanovića, pa onda i Milanovićevo plemstvo među sobom
1 komentar(a)
Ažurirano: 19.06.2014. 10:40h

Mislio sam da razmjerno dobro poznajem burnu srednjovjekovnu povijest Trogira, pred kojim su se mlatili stranci sa sve četiri strane ondašnjega malog, mračnog i tijesnog svijeta, i Saraceni i Mlečani u dvanaestom stoljeću, i Ugari i Tatari u trinaestom, ali da su se u srednjovjekovnom Trogiru tukli Rusi i Ukrajinci, potpuno mi je promaklo. Prvi put u životu, priznajem, čuo sam za tu bitku.

Pod veličanstvenom kulom Kamerlengo, čitam, udarila je slavna ruska vojska na ukrajinske vitezove, odzvanjali su trogirskim zidinama borbeni pokliči, bolni jauci, njištanje konja i udarci topuza i helebardi, zvonili su mačevi o teške oklope kao da brecaju zvona svih trogirskih crkava. Malo je ostalo zapisanih tragova te glasovite historijske bitke: tek trinaest hiljada lajkova na Facebook stranici jubilarne pete Battle of the Nations, koja je nekidan održana u Trogiru.

Rusija protiv Ukrajine U finalu tog živopisnog viteškog natjecanja, piše tamo, moćna Rusija pobijedila je umornu reprezentaciju Ukrajine - koja je, ako sam dobro shvatio, bila hendikepirana nemilosrdnom voljom ždrijeba da neposredno pred odlučujuću bitku igra  polufinale protiv Bjelorusije - i tako je u Trogiru završilo tradicionalno, peto po redu svjetsko prvenstvo u povijesnim srednjovjekovnim borbama.

Nije, istinabog, to posve nova stvar - to da se djeca igraju konjanika, vitezova, križarskih ratova i u kule zatočenih zlatokosih djeva, sve mašu drvenim mačevima i štitovima od maminih poklopaca za Zepter lonce na dvanaest rata, oponašaju rzanje konja i zamišljaju kanal u garaži ćaćine automehaničarske radnje dubokim opkopom s krokodilima, pa na kraju s dna kanala jauču prizivajući babe da im priviju ljute rane u junaka. Igračka-plačka, rekle bi obično naše babe na kraju takve historijske bitke.

Nije, rekoh, to nepoznata pojava, oduvijek su se djeca igrala na sir Lancelote, Valijante, d’Artagnane i kraljeve Arture, oduvijek su brižne babe i doktorice na Hitnoj pomoći previjale rane u junaka odlikujući ih za hrabrost lizalicama i bajaderama, ali ne čujete često da se tih stvari igraju ozbiljni, odrasli ljudi. A pet stotina takvih iz dvadeset pet zemalja okupilo se nekidan u Trogiru - cijeli vikend vremešni su se muškarci igrali konjanika, vitezova, križarskih ratova i u kule zatočenih zlatokosih djeva, puna tri dana oponašajući rzanje konja mahali su mačevima i zamišljali kulu Kamerlengo zidinama Jeruzalema, pa jaukali na kraju u Domu zdravlja prizivajući dežurnog da im privije ljute rane u junaka. Pedesetak sudionika, čitam tako u novinama, na kraju slavne Battle of the Nations zatražilo je pomoć u trogirskom Domu zdravlja.

Nije Trogir, kažu, takve bitke vidio još od one glasovite bitke za Monaco prije točno godinu dana, kad su u masovnoj tučnjavi na parkiralištu narodnjačkog kluba Monaco u Zvonimirovoj ulici radile i šake i noževi. Možda sam, na svoj užas, naposljetku ipak odrastao, ali meni je prilično maloumno zvučalo već kad sam prvi put čuo za paintball, igru u kojoj odrasli ljudi vikendom oblače maskirne uniforme i gađaju se puškama napunjenima bojom sa sigurnosnim certifikatom, pa se svađaju je li protivnik mrtav ili teško ranjen. Pa ipak, nema velike razlike - ili barem ne suštinske - između trogirskog prvenstva svijeta u srednjovjekovnim bitkama i prvenstva svijeta u nogometu, koje se istovremeno igra u Brazilu kao veći i važniji globalni događaj nego rat u Ukrajini. Udaranje kožne lopte jednako je igra kao i udaranje protivnika drvenim mačem, a svaka je igra - poznato je iz sociološke, antropološke i biheviorističke literature - priprema za opstanak u surovom, stvarnom svijetu odraslih. Samo što mladunčad ljudskih mužjaka, za razliku od ljudskih ženki ili mužjaka čimpanze, nikad ne odrastaju. Ozlijeđeni muškarci  Bit će stoga da je moj zazor od  prizora odraslih muškaraca, nečijih očeva i muževa, kako se u viteškim oklopima mlate mačevima i viču „Prokletstvo!“ ili „Aaahh, pogođen sam!“, ipak samo naslijeđe nimalo dječjih igara iz neposredne nam prošlosti i neposredne sadašnjosti, pa ne volim vidjeti ni štandove na trogirskoj rivi s plastičnim pištoljima i dječjim kalašnjikovima, a kamoli trogirsku ambulantu s pedeset muškaraca ozlijeđenih u bitci Rusa i Ukrajinaca.

Ozbiljni ljudi u srednjovjekovnim oklopima što su ovog vikenda jaukali u čekaonici  trogirskog Doma zdravlja jedine su, najzad, žrtve te historijske bitke. Drevni je Trogir ostao zdrav i čitav, nijedan civil nije nastradao, još je na kraju profitirala i Turistička zajednica. Kamo stoga lijepe sreće da tako - derbijem pod kulom Kamerlengo sa pedesetak  ozlijeđenih od neopreznog baratanja igračkama - svoj rat okončaju i oni „pravi“ Rusi i  Ukrajinci, što se ovih dana igraju tenkovima, topovima i nadzvučnim avionima igraju Trećeg svjetskog rata.

Kamo, uostalom, takve sreće da i hrvatski nedorasli muževi na taj način rješavaju svoje frustracije i krize srednjih godina. Trogir je, pitate li mene, pravo mjesto za to: tukli su se u njemu stranci sa sve četiri strane svijeta, mačevima i buzdovanima tu su se, kako vidimo, mlatili i Ugari i Tatari, i Saraceni i Mlečani, i Rusi i Ukrajinci, ali bogami i Hrvati među sobom - kao ono u četrnaestom stoljeću, kad se u bitci kraj Trogira dalmatinski ban Mladen Šubić pomlatio s koalicijom slavonskog bana Ivana Babonića. Moj je stoga  prijedlog - u trogirskoj Turističkoj zajednici znat će to lijepo razraditi - da se organizira prvenstvo u srednjovjekovnim borbama hrvatskog plemstva, pa da jednako kao ban Šubić protiv bana Babonića udare pod kulom Kamerlengo vitezovi Tomislava Karamarka na konjanike Zorana Milanovića, pa onda i Milanovićevo plemstvo među sobom: igrali bi se hrvatski muževi banova i knezova, borbe za prevlast i u Europskom parlamentu zatočenih zlatokosih djeva, pa oponašajući rzanje konja mahali drvenim mačevima i štitovima od felgi svojih Audija i BMW-a, sve zamišljajući kulu Kamerlengo slavnim hrvatskim Saborom na Markovu trgu. I što je najbolje, na kraju bi jaukali u trogirskom Domu zdravlja, a ne kao sad, po televiziji i novinama.

Kako kažu naše babe na kraju svake takve historijske bitke: igračka- pljačka.

Slobodna Dalmacija

Preporučujemo za Vas