Kosmos ispod sača

Crime Investigation MNE

Ubistva su postala svakodnevica. Građani više raspravljaju o metodama ubica, nego o samim ubistvima
16 komentar(a)
Ažurirano: 18.02.2019. 13:54h

U američkim filmovima (mada je bilo kritičara koji su smatrali da je „američki film“ pleonazam), ukoliko se radnja dešava u Njujorku, kad mušterija uđe u taksi obično se u par rečenica dogovara sa taksistom kojim ulicama je najlakše i najbrže doći do cilja.

Traffic jam, naziv je za gradske gužve izazvane prevelikim brojem automobila u određenim kvartovima, i njim se opisuje takozvani „špic“, odnosno onih sat vremena kad većina ljudi završi svoje radno vrijeme i krene nazad kolima.

Brat i ja smo nedavno ušli u kola, i prije nego što smo krenuli, raspravljali smo se i birali najbolji put do cilja, pitali se kroz koje naselje i kojim bulevarima da idemo. Jedan od uslova bio je „Ne može se tuda, tamo je ono ubistvo, idemo preko podvožnjaka kod stare Tuške pjace“.

Razumjeli smo se, a taj razgovor je istovremeno morbidan i realan, i prinuđeni smo da tako razmišljamo i razgovaramo, kao i svi građani.

Ubistva su postala svakodnevica. Građani više raspravljaju o metodama ubica, nego o samim ubistvima. Zanimljivije je izgleda na koji način je prišao ubica, kako se udaljio, da li je postavljena bomba i kako su uništeni dokazi, kako je sve urađeno „profi“ od toga da je nekome oduzet život, da je neko prestao da diše, a da je i taj neko imao porodicu i živio, disao.

Izgleda da se razlikuju podgorički i barski metodi likvidacija. Možda „glavni“ gledaju različite filmove, žanrovski drugačije. U Baru se dešavaju scene iz gangsterskih filmova o Čikagu tridesetih godina, tip hoda šetalištem i pod pazuh nosi pištolj umotan u novine, vadi pištolj i izvršava ubistvo. U sred bijela dana. Ljudima je bitan svaki detalj kao da spremaju scenario ili razrađuju kratku priču, pa se pitaju čak i koje su to novine bile. To je kao da se pitamo i da li je pištolj bio umotan u „zabavu“ ili „sport“, a valjda nije pištolj krenuo baš iz rubrike „kultura“. U Podgorici se već očekuje pojava Horejšija jer su slučajevi toliko komplikovani i izvedeni kao u serijama koje u naslovu imaju CI (Crime Investigation), a može se dodati i Montenegro (CIM). Automobil kojim su se ubice koristile nestao je par dana ranije, a nakon ubistva je odvezen u lokalnu garažu i zapaljen. Pritom je kao kolateralna šteta izgorio i automobil koji je bio najbliže parkiran. I?

Ništa. Građani te iste zgrade gdje je izgorio automobil biće srećni što nije baš njihov, trudiće se da što prije evakuišu svoje vozilo i da pođu na posao, da nastave svoje živote. To što se dešava, to je tuđa briga po principu: not in my backyard.

Ako su ubistva učestala, to znači da je brana (malim slovom, dakle, ipak nije vlastito ime) negdje popustila i da je sve krenulo po zlu. Na putu ka Evropskoj uniji postajemo Čikago iz tridesetih tako što se i kod nas u zoru na ulicama gradova očekuju novi leševi. Dovešće to do novih radnih mjesta, trebaće više radnika zaposlenih u rubrikama crne hronike i službama hitne pomoći.

Crna Gora postaje Crna Hronika i dalje stavlja na muke stvaraoce koji u njoj žive. I dalje nudi zanimljive teme na svojoj maloj pozornici, a autori nikako da ih ugrabe. Pisati prozu i poeziju u Crnoj Gori je izuzetno teško, jer ugrabiti nagrade znači apsitinirati od akutelnih tema. Angažovani pisci naravno da ne dobijaju nagrade, stoga, svim silama žmuriti i zamišljati teme, neke druge. Uvijek se može pisati o Petrovićima, nezavisnosti, tradiciji, ili o pravima ugroženih grupa, ali nije lako pisati djelo, a svjesno izbjegavati „vruće“ teme.

U našoj „zvaničnoj“ i promovisanoj prozi i poeziji nema ubistava, propalih firmi, uništenih života i kabinetskih perverzih vratolomija, mlaćenja novinara i krađe izbora. Sve to je demode, a državni pisci su iznad toga. Ponašaju se isto kao i političari, što na kraju i jeste njihova funkcija, da za sinekure koje primaju skreću pažnju sa glavnih tema, dakle, laka i unosna služba.

Da nije Živko Nikolić snimao filmove, mislili bi da su svi naši preci bili primjeri čojstva i junaštva. Zato je Živko bio i osporavan, jer nas je slikao onakvim kakvi jesmo, a ovdje se ne oprašta onome ko ostavlja trag o nedjelima, onome ko progovori.

I zato, treba ubijediti sebe da je ovdje sve lijepo, da niđe nebo nije plavo kao iznad nas, a to što živimo u seriji u koju su uvezani isječci iz scenarija svih najboljih krimi-serija, to i nije bitno. Najvažnije je da nam nije dosadno, i da imamo o čemu da raspravljamo ujutro uz kafu.

Preporučujemo za Vas