Naizgled, DPS jeste pobjednik lokalnih izbora, ali će tek postizborni period pokazati da li je ta pobjeda u stvari veliki poraz te partije. Otuda ovaj naslov i znak pitanja. Ključ je u rukama SDP-a. U svim najvećim gradovima Krivokapić odlučuje ko će praviti većinu i vladati u narednom periodu. Pominjem samo lidera SDP-a, iako su u Podgorici i par drugih mjesta socijaldemokrate nastupale u koaliciji sa Pozitivnom, jer rezultati izbora pokazuju da Pajovićeva stranka više ne postoji u biračkom tijelu Crne Gore. Osim kao statistička greška.
Zato je odluka, a time i odgovornost, na lideru SDP-a. Iako će Krivokapić sada biti zatrpan savjetima dušebrižnika da je za njega i njegovu stranku najsigurnija hladovina u sjenci velikog DPS brata, rezultati i nedjeljnih izbora pokazuju suprotno. SDP je, izuzimajući Bar, daleko ispod nivoa onoga što bi trebalo da bude na političkoj sceni. Ali, ta snaga se ne dostiže iz hladovine. I ispod skuta koalicionog džina. Zato je jasno - ako Krivokapić želi da izbjegne sudbinu Pajovića, ili ako sebe vidi kao stvarnog a ne papirnog lidera tipa Andrije Popovića, onda jedini put za njega i SDP jeste distanciranje i udaljavanje od DPS. Uz jačanje stranačke prepoznatljivosti i infrastrukture.
Šta to znači u konkretnoj postizbornoj situaciji? Tokom kampanje SDP je poručivao ili prijetio kako će u većini gradova vlast zavisiti od njih. Zato su u najvažnijoj Podgorici najavljivali formiranje manjinske vlade koju bi podržao jedan od dva velika bloka, pozicionog ili opozicionog.
Nakon rezultata koji su baš u Podgorici značajno ispod očekivanja, politički bi bilo neuobičajeno, da ne kažem nekorektno, insistirati na tom konceptu. Tražiti kompletnu vlast sa 9 odsto osvojenih glasova nije u skladu sa demokratskim standardima. Otuda SDP-u ostaju dvije druge opcije - da oni daju podršku manjinskim vladama u Podgorici, Baru, Pljevljima, Kolašinu, ili da kao koalicioni partner uđu u formiranje vlasti, gdje bi onda mogli tražiti u nekim od tih gradova i mjesto gradonačelnika. Nakon što se Krivokapić odluči za model, ostaje mu lakši dio posla - da odabere pravac. Ne partnere, već pravac, jer prvo proizilazi iz drugog. Naime, ako SDP želi da na sljedećim izborima dosegne pomenuti barski rezultat, on mora napustiti brod DPS-a. Ostanak u sjenci daje varljivu hladovinu koja u stvari vodi ka odumiranju stranke. Ko to u SDP-u ne vidi ili je politički nepismen ili mu je lična korist i fotelja ispred interesa stranke. I zašto ne reći - iI drzave, iako zvuči patriotski neukusno.
SNP je najveći dobitnik ovih izbora jer je u Podgorici, koja najviše bode oči, uspio da napravi najbolji rezultat. Bečić je odradio nemoguću misiju - putanju slobodnog pada stranke zaokrenuo je za par nedjelja u njen neočekivani uzlet. Podgorica je pokazala da je otklon spram Damjanovićevog pretvaranja SNP-a u prirepak vlasti - jedini izbor za ovu stranku. Ako bi na jesenjem Kongresu partije i Milić shvatio da je došlo vrijeme da ustupi vođenje SNP-a Bečiću, bio bi to značajan iskorak ne samo za njih već i za demokratske procese u Crnoj Gori.
Najveći gubitnik izbora, već sam rekao - Pozitivna Crna Gora. Za razliku od Bečića, Pajović je uspio da putanju velikog praska i uspona preusmjeri ka slobodnom i nezaustavljivom padu. Šteta, tako lako i munjevito je potrošena jedna dobra ideja o mogućoj alternativi na crnogorskoj političkoj sceni.
Demokratski front ima razloga za zadovoljstvo, ali i za brigu. Oni jesu, u Podgorici posebno, najjača opoziciona stranka ali sa tendencijom da, ako nastave na dosadašnji način, mogu na narednim izborima očekivati prije slabljenje nego jačanje svoje pozicije. Lekić je učinio mnogo, ali nije svemoguć. Dosta je pukotina koje je trebalo zatvoriti i mnogo improvizacije koju je bilo nemoguće sakriti. Ima umornih, da ne kažem potrošenih, i u konstituentima DF-a, tako da, ako Lekić misli da nastavi svoju misiju, treba ozbiljno da poradi i na organizacionom i na personalnom preustrojstvu i jačanju DF.
Šta reći o DPS-u - već viđeno. Sa ovakvim monopolima, naslijeđenim iz komunizma i ojačanim kroz mafijašku tranziciju, uz lidera koji uspijeva da ih još sve drži na okupu, oni su i oni će biti najjača stranka dok se ne promijene pravila koje sami i silom diktiraju. Bez demontiranja te monstrum-mašine za kontrolu društva i dobijanje izbora, nema govora o demokratiji i evropskim vrijednostima, kao ni smjenjivosti vlasti, kao parametru demokratije. Za taj posao, uz domaće demokratske snage, ne samo van DPS-a nego i u njemu samom, trebaće i razumijevanje Zapada. Prije svega Vašingtona koga se, kako su to pokazale prethodne nedjelje, Đukanović jedino boji. I na koji je jedino slab.
Bonus video:
