STAV

„Drugo oko u glavi” postalo „ćoravo”

Ante Marković je, u svjedočenju pred Haškim tribunalom, istakao da se Milošević dogovorio sa Tuđmanom u Karađorđevu o teritorijalnoj srpsko-hrvatskoj diobi Bosne i Hercegovine
390 pregleda 10 komentar(a)
Granatiranje Dubrovnika
Granatiranje Dubrovnika
Ažurirano: 26.08.2018. 13:58h

Vlast u Crnoj Gori (pod kontrolom, od polovine 1991. preimenovanog SK CG/DPS CG), slijedeći političko-ideološku doktrinu i praksu srpskog ratnog etno-nacionalističkog velikodržavlja svog paternaliste Slobodana Miloševića i njegovog režima, te viktimizirajući vlastitu zemlju i njene građane, bila je flagrantno protiv politike vlade SFRJ, koju je predvodio premijer Ante Marković.

Ante Marković, predsjednik vlade SFRJ (od 16. marta 1989. do 20. decembra 1991., kada je podnio ostavku), tvrdio je da je u to doba sprovođen pod njegovom ingerencijom program i odvijao se proces ekonomskih reformi, te su u prvoj godini njihove realizacije postignuti značajni i vrlo uspješni rezultati. On svjedoči da je tada SFRJ imala konvertibilnu valutu; velike devizne rezerve i sveukupni pozitivan ekonomski bilans zemlje. Bivši premijer SFRJ A. Marković tvrdi da se u doba njegovog mandata „inflacija spustila u prvoj polovini 1990. ispod nule, sveli smo dug sa 21,5 milijardi na 12, 2 milijarde dolara. To su sve uspjesi koje - bez obzira na sva kasnija događanja - niko ne može negirati. To su sve uspjesi programa koji su davali šansu Jugoslaviji, i svi su postignuti, iako je Milošević od prvog dana sabotirao reforme“. (Ante Marković„Izetbegoviću sam na vrijeme javio šta se sprema u Bosni i Hercegovini“, Intervju, „Dani“, Sarajevo, 7. novembar 2003.).

U svjedočenju u krivičnom postupku na suđenju Slobodanu Miloševiću, kao svjedok optužbe u Haškom tribunalu (23. oktobra 2003. i 15. januara 2004.), između ostalog, Ante Marković je precizirao da je on (Marković) bio učesnik Haške mirovne konferencije (septembra, oktobra i novembra 1991.), pod predsjedništvom lorda Pitera Karingtona i pod pokroviteljstvom država članica EZ i uz prisustvo OUN. Na toj konferenciji izaslanik generalnog sekretara UON Havijera Peresa de Kueljara, bio je bivši državni sekretar SAD Sajrus Vens. Zbivalo se to u vrijeme kada je intenzivno granatiran Dubrovnik i razaran Vukovar. Ante Marković svjedoči da je u vrijeme trajanja Haške konferencije (18. oktobra 1991) bio u prilici da razgovara sa Miloševićem i Franjom Tuđmanom o granatiranju Dubrovnika i razaranju Vukovara. Marković svjedoči: „Ja sam prvo razgovarao sa Miloševićem i rekao mu: ‘Zar ne vidiš šta se događa, šta se događa u Vukovaru, a posebno u Dubrovniku. Kako uopće možeš dopustiti da se bombardira Dubrovnik, takvo jedno mjesto, svjetski poznato, kultura ove zemlje, i ne samo ove zemlje nego svjetska’. Milošević je na to rekao: ‘Opa’, kaže, ‘šta misliš, pa ko bi lud uopšte bombardovao Dubrovnik’. Veli ‘Dubrovnik se ne bombarduje’, iako su slike pokazivale na televiziji, bilo je jasno da se bombardira. Ja sam na to onda zamolio Miloševića da odemo do Tuđmana, želeći da Tuđman potvrdi Miloševiću da je istina to što mu ja govorim da se bombardira Dubrovnik. Ja sam to ponovio, on je odgovorio na isti način da to nema veze, da ne može biti da se bombardira, jer da je to slučaj, on bi to znao. A Tuđman mi je na to odgovorio mirno: „Pa eto, vidiš šta Milošević kaže’. Znači nije ništa rekao u korist intervencije protiv bombardiranja Dubrovnika“. Marković saopštava da se, na osnovu toga, vrlo logično, nametao zaključak da „Milošević ima utjecaj očito na to što se događa, a Tuđmanu baš nije bilo u interesu da se ne bombardira Dubrovnik i Vukovar, odnosno odgovaralo mu je to u smislu dobivanja argumenata za svoju emancipaciju, odnosno, za izdvajanje i priznavanje Hrvatske“ (Suđenje Slobodanu Miloševiću - Transkripti, Svjedok Ante Marković, otvorena sjednica, Hag, četvrtak 23. oktobar 2003, str.185-186, Fond za humanitarno pravo, Beograd, pdf izdanje).

Marković odgovara na pitanje da li je S. Milošević srpski nacionalista ili ne, i veli: „Slobodan Milošević je koristio sve ono što je moglo da mu osigura moć, vlast, upravu nad ljudima, i ako je to bio nacionalizam, onda je koristio nacionalizam. On u principu nije bio nacionalist, on je jednostavno čovjek koji je spreman sve koristiti da bi dobio vlast i da bi je osigurao“ (Ibidem, str. 187). Zatim precizira: „Milošević je govorio jedno, a radio je drugo. A i djela su bila druga. On je govorio da se bori za Jugoslaviju, a on se faktički borio za nešto drugo“. Dalje ističe da Milošević njemu nikad nije rekao da se bori za Veliku Srbiju, ali, zaključuje Marković, „on se borio, bilo je evidentno da se on bori za Veliku Srbiju“. Marković konstatuje i činjenicu da je od kraja 1990. pa nadalje JNA „bila sve više i više u funkciji prosrpske politike“ (Suđenje Slobodanu Miloševiću -Transkripti, Svjedok Ante Marković, unakrsno ispitivanje svjedoka, Hag, četvrtak, 15. januar 2004. str. 565). U ispitivanju od strane S. Miloševića u Hagu 15. I 2004., Marković eksplicira da je Predsjedništvo SFRJ „bilo sastavljeno od osam članova. Četiri člana bila su potpuno ili srpska i to su bile Srbija, Vojvodina i Kosovo i Crna Gora koja je potpuno bila dva oka u glavi, imali ste potpuno jednake stavove. Vi ste uvijek mogli nadglasati, pošto Mesić (Stjepan, u ime Hrvatske član PSFRJ-prim.N.A) o sebi ne može glasati, glasali ste četiri prema tri i uvijek ste mogli tako glasati. Ali, uopće nije trebalo glasati, za izbor predsjednika Predsjedništva se nikada nije glasalo, to je automatizam po Ustavu. Mesić je automatski morao preuzeti dužnost predsjednika Predsjedništva od Jovića (Borislava-prim.N.A), kao što je i Jović preuzeo dužnost predsjednika Predsjedništva od Drnovšeka“/Janeza-prim.N.A/ (Ibidem, str. 565-567).

Ante Marković je, u svjedočenju pred Haškim tribunalom, istakao da se Milošević dogovorio sa Tuđmanom u Karađorđevu o teritorijalnoj srpsko-hrvatskoj diobi Bosne i Hercegovine. On je naveo da su se u Karađorđevu marta 1991. Milošević i Tuđman „složili da podijele Bosnu i Hercegovinu između Srbije i Hrvatske i takođe se govorilo o smjenjivanju predsjednika vlade Ante Markovića, pošto je on i jednom i drugom smetao u realizaciji takve podjele Bosne i Hercegovine“ (Suđenje S. Miloševiću, Transkripti, Svedok Ante Marković, Hag, 23. oktobar 2003, Otvorena sjednica, FHP, str.178).

JNA i njeno vođstvo, na čelu sa generalom armije i saveznim sekretarom za odbranu Veljkom Kadijevićem i načelnikom Generalštaba JNA generalom Blagojem Adžićem i ostalima, već su se, od ranije, stavili u službu ratne operacionalizacije velikosrpskog projekta, pod maskom navodne “odbrane Jugoslavije”.

Oštre kritike na račun ratnih operacija JNA u procesu agresije na Hrvatsku izrekao je i predsjedavajući Mirovne konferencije o Jugoslaviji lord Piter Karington u Hagu 25. oktobra 1991., poslije završetka treće plenarne sjednice Haške konferencije. Karington je istakao da su “stalni napadi JNA na Dubrovnik i Vukovar veoma zabrinjavajući i prijeteći“. U izjavi novinarima, lord Karington je, govoreći o napadima JNA na Dubrovnik i Vukovar, eksplicitno saopštio „da tamo nije bilo garnizona koje je trebalo oslobađati, niti srpskih zajednica koje je trebalo zaštititi. Rukovodstvo JNA se ponaša na potpuno neopravdan način, preuzimajući veliku odgovornost za sve što se čini. Žalim što je general Kadijević (Veljko-sekretar za odbranu SFRJ i prvi čovjek JNA-prim.N.A) odbio moj predlog da danas dođe u Hag, pošto sam ovo želio da mu kažem u lice. On (Kadijević-prim.N.A) stalno govori da će prihvatiti i poštovati svako dogovoreno političko rješenje. Ali na osnovu njegovih izjava i akcija ove nedjelje, jasno je da se svrstao uz jednu od strana. Tvrdnja generala Kadijevića da zasniva svoja ovlašćenja na onima koji su, zbog toga što su preuzeli federalno Predsjedništvo 3. oktobra (a koji su odbili da prisustvuju današnjoj plenarnoj sjednici) ne može biti prihvaćena“ (Citirano prema: „Pobjeda“, broj 9305, Titograd, 26. oktobar 1991, Lord Karington, „Kritike na račun JNA“, str. 9).

Admiral Branko Mamula, načelnik Generalštaba JNA (1979-1982) i savezni sekretar za odbranu SFRJ (1982-1988) je tvrdio da je predsjednik Republike Srbije, članice SFRJ, Slobodan Milošević preuzeo “stvarnu komandu nad JNA i vršio je preko svoje grupe članova u Predsjedništvu koje više nije imalo legitimitet. Najmanje razuman i tragičan za zemlju bio je konačan izbor armijskog rukovodstva da se JNA stavi u službu velikosrpskog projekta. Nije se smjelo dopustiti Miloševiću da armiju povuče na tzv. srpske granice u Hrvatskoj, pa odatle u BiH, u Srbiju, odnosno, SRJ. Nije mu se smjelo dopustiti da raspolaže njenom golemom opremom, naoružanjem i kadrovima, koje je, naposljetku, zloupotrijebio” (“Slobodna Dalmacija”, Split, 5. april 2010, elektronsko izdanje, intervju s Brankom Mamulom za “Spektar” obavio Denis Krnić).

Admiral Branko Mamula je ocijenio da je napad na Dubrovnik (1991) bio besmislen i da je taj atak “služio kompromitaciji JNA, Srbije i Crne Gore, koje su stajale iza nje”. On navodi: “Neuvjerljiva je bila infromacija da će Hrvatska napasti Crnu Goru i da se pripremaju jake vojne snage za operacije na Boko Kotorsku”. (Admiral Branko Mamula, „Napad na Dubrovnik je besmislica“, „Monitor“, Podgorica, br. 1022, od 26. maja 2010. Intervju sa admiralom Mamulom vodio je tadašnji novinar „Monitora“ Vladimir Jovanović).

I nešto docnije, admiral Branko Mamula bio je jasan kada kaže da je “porazna bila politika da JNA stane na etničke granice Srba i da se ratuje sa Hrvatima”, te da je “rat JNA oko Dubrovnika najmanje jasan i logičan; sramota je šta je sve tamo rađeno”. (Branko Mamula, „Jugoslavija je razbijena, a Milošević je slomio JNA“, „Politika“, Beograd, 25/26. decembar 2011, Intervju sa Mamulom vodio novinar Miroslav Lazanski).

Petar Poljanić, gradonačelnik Dubrovnika u vrijeme rata i agresije na jug Hrvatske i opsade Dubrovnika, koja je otpočela 1. oktobra 1991. i trajala do 26. maja 1992., tvrdio je da je srbo-crnogorska vojska, koja se nazivala JNA, izvršila agresiju, razaranje, ruševine, pljačku i pustošenje juga Hrvatske i ona je žestoko i dugotrajno granatirala Dubrovnik (stari grad i ostali dio gradskog područja i okoline), u ciju ratnog ostvarenja plana stvaranja Velike Srbije. Petar Poljanić (od 2003. do 23. XII 2004., on je bio generalni konzul Hrvatske u Crnoj Gori, u Kotoru), svjedoči, da je na Stari grad Dubrovnik palo 1.056 granata, a na gradsko dubrovačko područje više od 15. 000 granata do kraja 1991 i tokom 1992. godine (Transkript sa suđenja Slobodanu Miloševiću u Hagu, unakrsno ispitivanje Milošević-Poljanić, otvorena sjednica, srijeda, 18. decembra 2002, svjedok Petar Poljanić, FHP, Beograd, str.374). Pored ostalog, Poljanić navodi i to da su “tijekom rata na Cetinju, Cetinje je crnogorski grad, vrlo poznati stari grad, nekada prijestonica Crne Gore, liberali bili organizirali jedan skup na kojemu je u to vrijeme bilo jako puno ljudi, 20.000 ljudi skupilo se na tome skupu.. i pjevali su “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče” (Ibidem, 379).

Pod zidinama razaranog Dubrovnika (1991-1992), zapaljenog i srušenog Vukovara (1991) i opsadiranog i monstruozno ubijanog Sarajeva (1992-1995), čija je opsada duže trajala nego nacistička Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu, profanisan je i uništen, neslavno pokopan, obraz ondašnje vlasti u Crnoj Gori i Srbiji, srbizirane JNA i zločinačkog vojno-političkog režima sa Pala.

Preporučujemo za Vas