Slovo akademika B. Ćurčića za akademika V. Pulevića
Ja spavam, a srce je moje budno*
Prošlo je poprilično vremena otkako sam upoznao tadašnjeg dukljanskog akademika i poštovanog kolegu dr Vukića Pulevića, lokalnog botaničara. To je bilo višekratno upoznavanje tokom dugih godina posvećenih odbrani Nacionalnog parka Tara i šire okoline tog područja pod zaštitom UNESCO-a i tadašnje DZ Srbije i Crne Gore. Pošto je to područje kao širu oblast čitav svijet kvalifikovao kao izuzetno područje naročite prirodne, naučne, kulturne, državne i međunarodne baštine, veliki broj NVO, pojedinaca iz SCG, a naročito naučne, stručne i državne ustanove iz inostranstva vršio je pritisak na institucije zaštite prirodne sredine i relevantna ministarstva, zavode i institute u SCG da spriječe devastaciju kanjona Tare i okolnog područja. Sve to što se zamislilo da je moguće napraviti branu, pregraditi Taru i, navodno, time doprinijeti poboljšanju finansijske situacije u CG. Za ovu ideju bila je zainteresovana i BiH svojim uključenjem u pregrađivanje korita rijeke Pive prije čega bi došlo do, po njihovom mišljenju, naglog razvoja turizma kao izvora prihoda, a pri tome se “slučajno“ zaboravilo da se iseljenjem stanovništva iz tog područja istovremeno odstranjuje u cjelini živalj koji bi te pristižuće turiste trebalo da ugosti i negdje ih smjesti. Tadašnja vlada se žestoko protivila stavu ostalih predlagača totalne zaštite veličanstvenog i svjetski poznatog kanjona što je rezultovalo nerješivom situacijom kako u naučno-stručnom, društvenom, tako i političkom pogledu.
Pritisak javnosti za očuvanje Tare bio je takav da je tadašnji predsjednik SCG, g. Svetozar Marović, bio prinuđen da traži pomoć od gen. sekretara UNESCO-a, sa molbom da pošalje u CG ličnu delegaciju eksperata koji bi sagledali čitavu situaciju i donijeli neovisan i kompetentan sud o rješavanju nastalog problema. U tu ličnu komisiju određeni su g-đa Mehtild Resler (UNESCO, Pariz), g. Đorđe Adrijan i moja malenkost kao predsjednik UNESCO MAB Komiteta SCG (Beograd). Za šefa delegacije i podnosioca izveštaja bila je zadužena g-đa Resler. Nakon dolaska ličnog izaslaništva centrale UNESCO iz Pariza, sve pomenute ugostio je tadašnji predsjednik CG, g. Milo Đukanović, a potom je g. Boro Vučinić, tadašnji ministar za zaštitu životne sredine CG organizovao sastanak kome su prisustvovali predstavnici svih NVO iz Crne Gore i okolnih zemalja, predsjednik UNESCO MAB Komiteta SCG i članovi tog Komiteta iz Crne Gore: dr Ljiljana Žižić, dr Ana Mišurović, dr Viktor Orlandić i još poneko. Na veoma dugom i teškom sastanku vrcale su varnice svakog minuta, a predstavnicima medija CG bio je zabranjen pristup. Čak je i predsjednik opštine Plužine bio odstranjen sa tog skupa, pa sam ga ja uveo u prostoriju i dao mu svoje mjesto u prvom redu; na sreću, niko od predstavnika obezbjeđenja me nije spriječio. Sastanak je završen a da delegati UNESCO, predstavnici UNESCO MAB Komiteta SCG i niti ijedan učesnik skupa nijesu bili posluženi čitavog dana ni kapljicom vode niti mrvicom hljeba.
Spomenuta međunarodna superreferentna komisija iz Pariza je nakon toga kolima, pješice ili helikopterom obišla široko područje kanjona Tare, posmatrajući čitav dinarski krš koji ograđuje taj rječni sistem. Obiman i dug sastanak predstavnika Vlade, DANU i CANU, Univerziteta CG, uglednika raznih struka, predsjednika Nacionalne komisije UNESCO SCG i članova Komiteta UNESCO MAB SCG održan je na prelijepom Durmitoru, u Žabljaku. Veliki broj članova tadašnje Vlade je rigidno zastupao stanovište da Tara mora nestati; po mome dobrom sjećanju jedino je mladi ministar kulture govorio protiv tog stava. Svojim arogantnim stavom i nipodaštavanjem zastupnika očuvanja predivnog kanjona isticao se mali broj govornika, među kojima naročito dr Vukić Pulević, tadašnji akademik DANU. Ovaj moj uvaženi kolega je takav stav iznosio na svima sastancima koji su prethodili ovom ozbiljnom skupu, animirajući i druge da ga podržavaju i ne dozvoljavajući nikome suprotno mišljenje. Na sreću, uvijek je bio u manjini. Komisija ovlašćena od strane predsjednika UNESCO u Parizu sastavila je naknadno svoj izveštaj, čiji je satavni dio i Deklaracija o neophodnosti zaštite već rečenog područja, koju je na zahtjev Komiteta MAB SCG sastavio i potpisao pisac ovoga lijepog članka. Nakon razmatranja izvještaja kojim je spomenuta komisija iz Pariza potvrdila svoj stav, Vlada CG je usvojila stav da odobrava i da je u saglasnosti sa stavom „Pariske grupe“, te da se nalaže da se i u pisanoj formi na to obaveže, pri čemu je Nacionalna komisija ovlastila da svojim potpisom u ime Državne zajednice SCG to potvrdi predsjednik UNESCO MAB Komiteta SCG.
Ovaj događaj je trebalo da se odigra na Generalnoj skupštini UNESCO, koja se održavala u Johanesburgu. Potencijalni potpisnik je za to saznao dan prije te skupštine, u neku subotu, a u ponedeljak je trebalo da bude u Johanesburgu. Najbliže ambasade Južnoafričke Republike su se nalazile u Atini, odnosno Parizu, te nije bilo mogućnosti da se stigne u predviđemo vrijeme. Preko svog sekretara, poslao sam telegram da to učini umjesto mene g. ministar Boro Vučinić. Začudo, on je mnogo ranije dobio informaciju o Skupštini, te je već posjedovao južnoafričku vizu. Tako je završen, krajnje pozitivno, neugodan i dug period nesporazuma, a Vlada CG se u ime države obavezala da čuva i unapređuje i Nacionalni park i kanjon Tare sa okolinom kao baštinu UNESCO od ogromnog i neprocjenjivog značaja.
Godinu dana kasnije, pročitao sam u uglednom nedjeljiku Monitor člančić g. Vukića Pulevića u kojem se on predstavlja kao jedini najveći i najzaslužniji botaničar u Crnoj Gori. To me je navelo da u istom časopisu objavim kratak komentar sa činjenicama da je o flori pomenutog regiona pisao još akademik Josif Pančić, inače prvi predsjednik Kraljevsko-srpske akademije i to prije više od 150 godina. Poslije njega ogroman doprinos upoznavanju biljnog svijeta Montenegra su dali moj pokojni profesor Vilotije-Vićo Blečić, akademik Radomir Lakušić i mnogi drugi. Istorija uvijek počinje nekom uglednom ličnošću, no činjenica je da su kasniji učesnici doprinosili značajno manje no oni koji su prokrčili put, kojega do tada nije bilo. I pored velikih zasluga za botaniku V. Pulevića, on je samo jedan član dosadašnjeg niza vrlih istraživača i, pretpostavljam, učitelj narednim mladim generacijama.
U saglasnosti sa predsjednikom CANU, čestitim i uglednim akademikom Momirom Vojvodićem i u organizaciji PMF-a Univerziteta Crne Gore u Podgorici organizovan je svečani skup, gdje su uglednim institucijama i pojedincima koji su svesrdno pomagali razvoj biologije u Srbiji i regionu od osnivanja Srpskog biološkog društva prije 65 godina, dodijeljene Platinaste diplome i to: CANU, Univerzitetu CG, Biotehničkom fakultetu, PMF-u, akademiku Gordanu Karamanu, akademiku Vukiću Puleviću i prof. dr Vladimiru Pešiću. Predivne su bile riječi zahvalnosti koji je svaki dobitnik diplome uputio skupu, a naročito riječi iz duše i srca koje su uputili potpredsjednik CANU, rektor Univerziteta, akademik G. Karaman i prof. dr V. Pešić.
U „Vijestima“ je sjutradan objavljen članak o ovome skupu, a dan poslije toga se u istom dnevniku oglasio g. Pulević sa izjašnjenjem da ne želi da primi tu diplomu. Cijenim svačije mišljenje, te smo diplomu predali prof. Pešiću da je uruči g. Puleviću ili da je deponuje u Arhiv CANU.
* Iz “Pjesme nad pjesmama”
Bonus video:
