Početak ove priče je vezan za Prag, kraj aprila 2014, mjesto restoran-pivara “Kod Vojvode” u centru. Biti u Pragu a ne probati njihova pečena rebarca u sosu i zalivati ih više puta točenim crnim kozel u krigli od 0,5 l, slično je kao biti u Crnoj Gori a ne probati njeguški pršutu, sir i crmničko vino. Negdje u ranim jutarnjim časovma, na ulaznim vratima pivare se pojavljuje čovjek sa kozačkom šubarom na glavi i besprekornom oficirskom uniformom, sabljom za pojasom. Počinjem da se preznojavam, nije valjda on. Glavom i bradom, moj prađed Milan Ivov Rolović, plemeski kapetan iz Crmnice, čije ime nosim. Ovdje moram zastati, čitaoče, i u par redaka pokušati da opišem životni put i karakter mog prađeda.
Davne 1876. je sa svojom četom zarobio čitav odred neprijateljskih vojnika kod Krnjica, zašta ga kralj Nikola odlikuje pozaćenim zvijezdama. Učesnik je Rusko-japanskog rata na Dalekom istoku, oko Mandžurije i Koreje, (februar 1904/maj 1905). U tom ratu, osim njega, kao dobrovoljci su učestvovali brojni Crnogorci. Među njima treba istaći dr Anta Gvozdenovića, Jovana Popovića Lipovca, generala Andriju Bakića, Aleksandra-Leksa Saičića, Filipa Mirova Radulovića, Joša Ražnatovića i još desetak viđenijih crnogorskih oficira. Iz rata se vraća kao potpukovnik 20. Kavkaskog streljačkog puka Ruskog, dva puta je ranjavan i više puta odlikovan (vojnički Đorđijevski krst 4. stepena. Sv. Anu 4. stepena, sablju s natpisom „za hrabrost” i Sv. Stanislava sa mačevima, i bantol III stepena).
U Knjaževskom Ministarstvu vojnom 7. februara 1906. izdata mu je dozvola da može nositi rusko ordenje u Crnoj Gori. Istu potpisuje ministar vojni brigadir Janko Vukotić s.r. Po povratku iz Rusije, putuje za Ameriku. Kad je izbio Prvi balkanski rat, sa sinom i snahom se vraća u Crnu Goru i priključuje svojim plemenicima u borbi za oslobođenje pokorenih krajeva. Nakon završetka rata plemenici ga biraju za plemenskog kapetana. Na početku Oktobarske revolucije u Rusiji mu tragično strada sin Dušan kao svršeni oficir ruske vojne akademije. Početak Veljeg rata 1914. će ga zateći na mjestu kapetana ulcinjske Kapetanije. Kao pristalica kralja Nikole, zajedno sa njim je napustio Crnu Goru i našao se u emigraciji u Parizu.
Tamo će izazvati na dvoboj predsjednika odbora za Narodno ujedinjenje g-dina Andriju Radovića jer su u njegovom listu „Ujedinjenje” u dva navrata izalazili tekstovi koji atakuju na čast hrabrih crnogorskih oficira. U pozivu za dvoboj mu između ostalog piše: “Zato sam se našao uvrijeđen, od strane Vas i Vašeg lista, te zato Vas pozivam na dvoboj ostavljajući Vam na raspoloženje da birate mjesto đe Vi je najmilije. Istovremeno, činim Vam na znanje, ako nemate oružja za odbranu, dozvolite ja ću Vi ga pozajmiti. Uvjeren sam, da sa nestankom mojim ili Vašim neće biti Ujedinjenje spriječeno”...
Prvi put me prađed pohodi, predosjećam da nije došao da me pozdravi i proba crni kozel.
Pita me:”Šta radiš, imenjače, u Pragu, da se nisi zaputio ka Moskvi i je li se to iz Crne Gore za Moskvu ide preko Praga”? Odgovaram, u magnovenju, da sam tu sa suprugom turistički, provodimo se i slavimo moj pedeseti rođendan i čekam da se kriza u Rusiji riješi diplomatskim putem. ”Kako to diplomatskim putem, imenjače”. Pa tako, đede, (ovo đede da ga odobrovoljim), naš Gospodar je bio kod “vojvode “ Bajdena u Ameriku i po povratku smo uveli sankcije Rusiji, na način što smo zamrzli finansijska sredstva i zabranili ulaz nekolicini Rusa u Crnu Goru, ali to je samo onako, “ko bajagi”, oni inače nikada nisu bili u Crnoj Gori i nemaju račune u našim bankama. Šta na to kažu Rusi? Oni su poslali oštru diplomatsku notu Crnoj Gori jer to smatraju neprijateljskim činom prema Rusiji.
Đede ponavlja: ”Rusi poslali diplomatsku notu. E, ne bilo, sinovče, ni vas ni Rusa ako na tome ostane”. “A kada će sadašnji gospodar Crne Gore u posjetu Ruskom Caru”. (Malo sjutra, pomišljam ali ne smijem da izgovorim.) Odgovaram, kada ga pozove. Pokušavam da ga odobrovoljim. Đede, da znaš bio sam pozivan, kao ljekar, u dva rata koja je Crna Gora vodila 1991. (građanskom) i 1999. u ratu (Milosrdnom anđelu) protiv Amerike i 16 zemalja Evrope i tada kao danas je Gospodar Crne Gore bio ovaj isti mirotvorac. Razlika je u tome što se 1991. uzdao u Ruse, a 1999. u Amere, danas promoviše cijelovitost Ukraijine i njen ulazak u NATO. Istorija se ponavlja, ako pođem za mojim Gospodarom danas, kao što si ti 1916. ti ćeš me prezreti. Opet ako odem da pomažem ranjenima u Ukrajini u očima njega i njegovog dvora ću biti “izdajnik”. Mislim, đede, da se nije trebalo miješati u taj sukob, to će riješiti veliki kao što je uvijek bilo. Moja lična emocija je uvijek okrenuta našoj slovenskoj braći.
U sljedećem trenutku sam na vratima pivare vidio siluetu u oficirskom šinjelu kako odlazi. Prijatelji su mi rekli da im se učinilo da je rekao “Stidi se”.
P.S. Na Dan pobjede nad fašizmom 9.5.2014. Topolica, kafe “Ćao” oko 22h. Večeramo, budući gradonačelnik, njegov brat , uspješni barski trgovac sa suprugom. Ispred nas desetak mladih Italijana. Za sto stiže flaša ohlađenog šampanjca. Konobar sopštava da Rus čašćava sve goste terase povodom Dana pobjede nad fašizmom. Kao po komandi svi se okrećemo i nazdravljamo neznanom, ali dragom gostu. Italijani viču “Viva Crim”. To je istinska Crna Gora i ni nalik Gospodarevoj i njegovih dvorjana.
P.P. S. “Odobravam” postupak inspektora MUP-a koji su priveli državljane Rusije zbog isticanja ruskih zastava za Dan pobjede u Budvi (Crna Gora). ”Odobravam” i postupke inspektora MUP-a koji ne reaguju na spektar zastava zemalja članica NATO-a koje se vijore na hotelima, hostelima i privatnim kućama u Ulcinju.
Bonus video:
